U tekstu "Povratak Deutche marke" od prije godinu dana na ovom istome mjestu, upozorio sam, kako zbog brojnih i rastućih ograničenja u Europskoj uniji postoji mogućnost povratka na nacionalne valute, odnosno svođenja eura na obračunsku valutu. Ta ocjena izazvala je sumnjičavost, ali i podsmijehe naših strateških i interesno etabliranih ekonomista, danas međutim vlada muk među njima, jer ista upozorenja dolaze iz Njemačke i Italije i nisu nimalo bezazlena. S jedne strane, u Uniji stoje vlasnici krupnog kapitala, bruyelleski činovnici i političari koji uporno ponavljaju kako je euro ireverzibilan proces (nepovratan), a s druge strane, javno mnjenje i široki slojevi socijalno ugroženog stanovništva, posebice nekvalificirani mladi ljudi, nezaposleni i umirovljenici, čija se socijalna i društvena pozicija, nepovratno urušava.

Moguće je ustvrditi kako bi u pozadini ove scene dobar režiser mogao postaviti kulisu Marksova komunističkog manifesta, bez veće greške. Postavlja se stoga pitanje: što se to događa u mirnom europskom dvorištu, kada jedan L. Walesa izjavljuje, potaknut potonućem brodogradnje u Poljskoj, kako sve manje vidi smisao borbe radnika u osamdesetim godinama na čelu koje je on stajao? Međutim, mislim da nema mjesta ishitrenim reakcijama takve prirode, niti pak šupljim političkim frazama, bez pokrića. Jer, radi se, naprotiv, o dubokom zakonitom procesu koji naprosto vapi za autentičnim europskim odgovorima. Tvorci Europe izgradili su svoju političku svijest na sukobu i kontroverzijama Drugog svjetskog rata, njihova djeca razvili su tu svijest kao kredo socijalne države, dok su njihovi unuci na to nalijepili neoliberalni program. U određenoj mjeri, taj je program funkcionirao sve do onog trenutka dok nije uvedena jedinstvena valuta euro. Od tada kola se počinju kretati nizbrdo! Zašto? Najprije valja podsjetiti kako valuta konzumira pretežiti dio nacionalnog suvereniteta, što pak znači kako je europski gospodarski prostor i u uvjetima neoliberalnog obraca, ali s nacionalnim valutama bio prožet visokim stupnjem odgovornosti za nacionalnu sudbinu. Stvaranjem eura odgovornost se prenosi na Središnju europsku banku i Savjet ministara, koji počinju voditi monetarnu i fiskalnu politiku Unije. Njihova funkcionalnost ostaje u razdobolju od preko pet godina, upitnom. Strukturni i razvojni razlozi ne omogućuju proračunsku disciplinu, što opet monetarni sustav čini neoperativnim. Zbog visoke cijene troškova, ali i ciljanog američkog deficita, dolar fluktuira, a euro neprekidno jača, obarajući konkurentnost europskim proizvođačima. Dolazi do bijega kapitala, delokalizacije gospodarstva i konačno do nezaposlenosti u vodećim europskim državama. Zaoštravanje socijalnog pitanja, što se javlja kao posljedica tih odnosa, vrši pritisak prema socijalnoj državi, i to naravno onda ima implikacije na euro i nastavno na konkurentnost gospodarstva.

Našavši se u škarama između socijalne države i neoliberalne doktrine, Europska unija ostaje bez stretegijskih odgovora. Ako nastavi neoliberalnim putem, Europa će morati zaboraviti socijalnu državu i njene brojne tečevine, odnosno preuzeti rizik golemih socijalnih konflikata. Ako pak obnovi socijalnu državu, morat će se odreći eura, barem u jednoj njegovoj dimenziji (stvarna valuta), ali i obnoviti regionalnu politiku, te povezano s njom, politiku zajedničkog tržišta. Sadašnja kombinacija neoliberalnog obrasca i socijalne države neodrživa je, budući da aktualne teškoće multiplicira, uz to ne nudi nikavu perspektivu. Zajedno, međutim, ni jedna od dviju kombinacija ne jamči uspjeh, budući da europsko stanovništvo progresivno stari, a diktat globalnog tržišta ne priznaje visoke troškove i državu blagostanja. U podlozi idejne krize i objektivno rastućih ograničenja treba tražiti uzroke glasačkog "ne" na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj.

Razumljivo je kako opisana ograničenja snažno djeluju na geopolitičke i formalno-pravne kriterije Unije, poglavito u odnosu na proces njenog daljnjeg proširenja. Vehementne izjave bruxelleskihbirokrata o tome kako će se proces proširenja nastaviti neovisno o referendumskim udarima, nisu utemeljene, budući da proširenje određuje same temelje strategijskih određenja Unije za koja određenja je potreban vremenski predah. Neprijeporno, Unija će trebati, kada se radi o proširenju, respektirati specifične pozicije kandidata i sukladno tomu zamijeniti metodu diktata, metodom razgovora i kompromisa.