Unatoč tek otvorenoj, jednoj od najljepših i tehnički najmodernijih autocesta u Europi, friško »dosanjanoj« 380-kilometarskoj trasi od Zagreba do Splita, kojom se umrežuje u cestovni sustav velike EU-25, Hrvatska se doista nalazi pred recesijom (dakle, usporavanjem privrednog rasta, ili još točnije, smanjivanjem stope povećanja bruto-domaćeg proizvoda sa 5,2 posto u 2002., pa na 4,3 posto u 2003., i na lanjskih 3,8 te na ovogodišnjih manje od tri posto, možda čak na samo 1,5 posto).

Dijagnozu o opasnom, višegodišnjem trendu usporavanja gospodarskoga rasta u Hrvatskoj, koje je ove godine, i iz mjeseca u mjesec, sve izrazitije – ističu analitičari Bečkoga instituta za međunarodne ekonomske studije, a potpisuju Vladimir Gligorov i Hermina Vidović. Riječ je o najnovijem u nizu redovitih istraživanja, koja taj bečki institut priređuje na temelju narudžbe predsjednika Republike Hrvatske, a uz financijsku potporu Austrijske razvojne agencije.

Tu bolnu dijagnozu o recesijskom trendu spomenuti bečki analitičari temelje na nizu komplementarnih pokazatelja, uspoređenih s istovrsnim pokazateljima u skupini deset novih članica Europske unije (priključenih 1. svibnja 2004.), ali i u skupinama zemalja zapadnog i istočnog Balkana. Lanjski hrvatski privredni rast po stopi od 3,8 posto, bio je niži nego u bilo kojoj od deset novih članica EU (čiji je lider donedavno zaostala Latvija, s »kineskih« gotovo devet posto godišnjeg povećanja BDP-a!). Skromnim rastom od lanjskih 3,8 posto, hrvatsko je gospodarstvo zaostajalo i unutar skupine zapadnog i istočnog Balkana jer je ostvarilo višu stopu samo u odnosu na krajnje zaostale Makedoniju i Albaniju.

Za bečki institut glavni, iako površinski razlog recesijskoj prijetnji je usporavanje rasta državnih, uglavnom graditeljskih investicija, sa stope od visokih 17 posto u 2003. na skromnih 4,4 posto lani. No, krajnji su uzroci recesije znatno dublji, te sežu unatrag sve do stabilizacijskog programa iz jeseni 1993., kada je na umjetan način stvorena visoka precijenjenost tečaja hrvatske valute, koju je sve do danas održavala pogrešna privatizacijska politika, začinjena neumjerenom liberalizacijom uvoza zapadne robe, svakovrsnim blokadama u trgovini s prvim jugoistočnim susjedima i iluzionističkom taktikom potpunog otvaranja prema Europskoj uniji.

Ako se krene u prvi sloj ispod površine (na kojoj bečki institut vidi usporavanje državnih investicija u ceste, željeznicu i ostalu infrastrukturu), uočit će se da je hrvatska industrijska ponuda, ne samo tehnološki zaostala, nego da ni 2005. nije veća od tri četvrtine te ponude iz davne, prijeratne i predtranzicijske 1990., vrlo krizne godine. Bečki analitičari ipak uočavaju da je industrijska proizvodnja u skupini deset novih članica EU lani povećana deset posto, a u Hrvatskoj samo 3,7 posto, te da je u prvom tromjesečju 2005. u Hrvatskoj povećana samo za doista recesijskih 0,2 posto (u odnosu na isto tromjesečje lani). Istodobno su čak i Češka, i Slovačka, i Mađarska, i Poljska lani ostvarile vidljivo veću industrijsku proizvodnju od one iz svoje prijelomne 1990.

Krunski rezultati toga hrvatskog zaostajanja i usporavanja danas su: kronično visoki deficit u trgovinskoj i u bilanci tekućih transakcija s inozemstvom, rastući vanjski dug i previsok manjak u državnom proračunu. Da bi se, napokon, suočila s ta tri tvrdo povezana izazova, Vlada mora odlučiti hoće li svojim mjerama ograničiti plaće i mirovine, smanjiti troškove rada i preostala socijalna prava ili će u odgovarajućoj mjeri smanjiti opće porezno opterećenje, odnosno krenuti u neki miks takvih nepopularnih mjera. Smanjiti plaće znači suočiti se sa socijalnom bombom iz zaposleničkog sektora, a smanjiti poreze suočiti se sa socijalnom bombom iz sektora korisnika državnog proračuna. Visoko zaduženoj Hrvatskoj za novi razvoj danas trebaju što veće izravne strane investicije. Ali, strani ulagači, osobito oni iz velikih EU-kompanija i banaka, uporno ističu svoja tri zahtjeva Hrvatskoj: snizite troškove rada, snizite opće porezno opterećenje i umrežite se u zapadni Balkan, kako bi naše kompanije mogle računati na što šire i što stabilnije tržište.