Stanje naše demokracije ne ocjenjuju baš najbolje u inozemstvu. Dok je EU dala političku ocjenu u svom avisu da Hrvatska ima demokratske institucije »koje funkcioniraju«, s tom ocjenom se ne slažu ni Freedom House u svom najnovijem izdanju knjige »Nacije u tranziciji«, a niti susjedni analitičari iz Italije, čija knjiga »Vodič za zemlje središnje, istočne i balkanske Europe« za ovu godinu daje Hrvatskoj tek prolaznu ocjenu. Bolonjski profesor Stefano Bianchini i njegovi suradnici, okupljeni u Institutu za središnju, istočnu i balkansku Europu drže da je Hrvatska u tranziciji koja još nije završena i da ne možemo govoriti o konsolidiranoj demokraciji. Slično i Freddom House, koji ocjenjuje da je naša demokracija hibridna, što znači da je Hrvatska zemlja između demokratskih želja i još nedemokratske realnosti. No, što o tome kažu naši stručnjaci? Ove će jeseni Hrvatsko politološko društvo organizirati znanstveni i stručni skup posvećen petnaestoj obljetnici demokracije u Hrvatskoj.

Rezultati demokratskih izbora i glasovanja nadomješteni su rezultatima neprincipijelnih poslijeizbornih trgovina. Fenomen nezavisnih lista, koji svjedoči o zasićenosti građana degradacijom političkih stranaka i rastućom partitokracijom, razotkrio se kao gorka ironija politike: građani su glasovali za »neovisne« jer su mislili da oni otjelovljuju njihovo gnušanje prema tradicionalnim političkim partijama i političarima. A kad tamo, nakon izbora upravo su se nosioci tih neovisnih lista pretvorili u još gore političke trgovce nego što su to bili lideri postojećih etabliranih partija.

Tako smo dobili i u Hrvatskoj jedan efekt-paradoks, kakav se manifestirao i u Europi: glasači glasuju protiv etabliranih političkih elita, korumpiranih i ogrezlih u sve oblike zloporaba vlasti, a na kraju se nositelji tih neovisnih lista vrlo lako nagode s korumpiranim političarima oko komada kolača – oko novaca poreznih obveznika. Čelična logika politike pokazuje da je politika zarazna bolest koja svojim virusom korupcije zahvaća sve, pa i one koji joj se naizgled suprotstavljaju. Najbolje to pokazuju baš nositelji neovisnih lista i vodstvo stranke umirovljenika, koji su se isto tako vrlo brzo dali korumpirati ponekim unosnim mjestom u upravnim i nadzornim odborima lokalnih poduzeća, koje pobjednici postizbornih trgovina i nagodbi velikodušno dijele svojim sljedbenicima i saveznicima. Tako se cijeli sustav razotkriva kao korumpirani sustav trgovanja uslugama i privilegijama, čime se borba za ostvarenje općeg dobra degradira na opću pljačku novaca poreznih obveznika.

Jedan od primjera takve situacije je i najnoviji politički skandal u Gradu Zagrebu, gdje je gradonačelnik Milan Bandić, inače politolog po obrazovanju, uz pomoć neovisne liste Tatjane Holjevac (prononsirane menadžerke) krenuo u bezočnu koncentraciju vlasti u svojim rukama. Odluka o tome da sam gradonačelnik predstavlja skupštine čak 23 gradska poduzeća, samo je naizgled pravno dopustiva. U biti, radi se o duboko nedemokratskoj odluci. Svrha demokracije nije da pobjednik na izborima ili u poslijeizbornoj trgovini pokupi sav plijen, jer gradonačelnik za takvo nešto nema legitimaciju neposrednih izbora. Čak kad bi to i imao, bio bi obvezan poštovati regule demokratske procedure.

Sam pojam »skupštine« trgovačkih društava svjedoči o intenciji zakonodavca da u odlučivanju sudjeluje »organiziran skup većeg broja ljudi«, kako to piše u svim političkim leksikonima svijeta. Svođenje skupštine na samo jednog čovjeka plod je nepoznavanja demokracije i njezine intencije da u javnim poslovima odlučuje što veći broj ljudi, pa čak i na uštrb efikasnosti odlučivanja. Na kratku stazu, efikasnije je odlučivanje jednog čovjeka, vladara ili vojskovođe, kako kaže i Machiavelli. Ali je na dugu stazu najmanje efikasno, jer »više ljudi zna više od jednog vladara«. Bandić je očito preskočio neke lekcije iz prve i druge godine Fakulteta političkih znanosti. A njegova tvrdnja o tome da skupštine nisu efikasne jer »odluke nisu bile jednoglasne« su naprosto – apsurdne i groteskne. Bit stvari jest u tome da odluke ne budu jednoglasne, već da se svugdje u demokratskoj proceduri profiliraju većina i manjina, a da se teži konsenzualnim odlukama tek tamo gdje je moguće i gdje se donose odluke od vitalnog interesa – to je aksiom demokracije. Bandićeve izjave, zajedno s njegovim zahtjevom da mu svi šefovi odjela u gradskoj upravi povjere mandat na raspolaganje, mirišu na demagogiju koju su koristili fašistički i nacistički ideolozi nakon Prvog svjetskog rata, optužujući demokraciju i skupštinski sustav za neefikasnost zagovarajući vlast jednoga – autokraciju. U ovom slučaju, i Hrvatska je u opasnosti od razočaranja u nemoć i neefikasnost demokracije, i u prešutnom prihvaćanju takvih antidemokratskih postupaka i prakse.