Rezolucija Predstavničkog doma američkog Kongresa o Srebrenici kojom se zahtijeva da se srpski zločin nad stanovnicima u to vrijeme zaštićene enklave UN-a 1995. okvalificira kao genocid, veliki je udarac pokušajima izjednačavanja krivice između svih strana u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Posebice stoga što Kongres u svom dokumentu takvu kvalifikaciju velikosrpske politike ne ograničava samo na zločin koji se dogodio u Srebrenici, nego je proširuje na cijelo područje države. »Politika agresije i etničkog čišćenja, koje su provodile srpske snage u BiH, od 1992. do 1995., odgovaraju definiciji zločina genocida, kako stoji u točki 2. međunarodne Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida«, stoji u rezoluciji u kojoj Kongres ističe i »punu privrženost neovisnosti i teritorijalnom integritetu BiH«.

Takva jasna rezolucija u kojoj se Miloševićeva i Karadžićeva politika u BiH napokon i naziva pravim imenom - genocidom - dolazi u vrlo važnom trenutku s obzirom na to da se proteklih dana na sve načine pokušava minimizirati zločin u Srebrenici predlaganjem uopćenih deklaracija u kojima se osuđuju »svi zločini« ili pak prijedlozima izjava kroz koje se pokušava podijeliti odgovornost između svih strana. U tom su gradiću u istočnoj Bosni, inače, snage bosanskih Srba pod vodstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića te uz potporu Vojske Jugoslavije i tamošnjih službi sigurnosti nakon završetka ratnih sukoba danima sustavno likvidirali zarobljene vojnike i civile usmrtivši na doista opskuran način više od sedam tisuća Bošnjaka.

Srebrenica, međutim, nije bila iznimka u srpskoj politici. Na isti način, protjerivanjem, zatvaranjem u konclogore i masovnim smaknućima nesrpskog stanovništva, uvijek nakon završetka ratnih operacija, Beograd je provodio svoj imperijalni plan i u drugim dijelovima BiH, te prije u Hrvatskoj i, na kraju, na Kosovu.

Posljedica je stvaranje raširenog mišljenja u jednom dijelu međunarodne javnosti da su na »Balkanu« zapravo svi isti. I danas je popularna teza da su sve strane u sukobu činile zločine te među njima, navodno, nema bitne razlike.

Ipak ima, kaže američka rezolucija i vraća nas bliže istini. Iako sa zakašnjenjem od deset godina, ona progovara o tom vremenu nazivajući pravim imenom velikosrpsku politiku koja je i u BiH i u Hrvatskoj i na Kosovu djelovala na isti način: sustavno i planirano uništenje nesrpskog stanovništva s područja planiranih za veliku Srbiju. Osim toga, američka rezolucija ima i dio u kojem se daje puna potpora »neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti« BiH, što je više nego jednoznačna poruka onima koji na zločinu stvoren entitet te države, Republiku Srpsku, vide kao priliku za trgovanje teritorijem i mijenjanje postojećih granica BiH. U tom je smislu najdalje proteklih dana otišao ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Vuk Drašković koji je sudbinu tog entiteta i države BiH povezao sa sudbinom Kosova. »Kosovska neovisnost značila bi i automatsku neovisnost RS-a po istim principima. U kontaktima sa svjetskim čelnicima inzistiram na principu istih standarda i stalno ističem da bi rješenje kosovskog problema u okviru Srbije stabiliziralo i BiH«, rekao je Drašković. Tom svojom izjavom samo je ponovio teze bivšeg međunarodnog mirovnog posrednika lorda Davida Owena izrečene prije nekoliko godina.

Owen je tada kazao da bi, u slučaju da Kosovo dobije nezavisnost, Srbiji taj gubitak trebalo »teritorijalno kompenzirati« na račun BiH, dakle kroz priključenje Republike Srpske. Owen, dakako, u svojim pogledima nije usamljen. Njega se drži i glasnogovornikom određenih utjecajnih političkih krugova ili čak nekih zemalja. Najnovija američka rezolucija ne ide im u prilog, međutim, koliko je SAD ozbiljno odlučio baviti se problemom BiH vidjet će se već potkraj godine kada bi trebao biti gotov projekt ustavnog preuređenja BiH. Bude li krajnji rezultat toga projekta cementiranje postojeće podjele te države na dva entiteta od kojih bi onaj drugi, Federacija BiH, izgubila i postojeće županije, umjesto jedne države, BiH, na njezinu prostoru ubuduće bismo imali dvije unitarne paradržave. Jednu većinsku, srpsku, i drugu bošnjačku. Hrvati kao najmalobrojniji narod bili bi od konstitutivnog naroda sa sadašnjim »papirnatim« pravom na jednakopravnost s druga dva naroda, pretvoreni u nacionalnu manjinu. No, ne bi samo Hrvati u tom slučaju bili gubitnici. BiH bi na taj način (p)ostala stalan izvor destabilizacije s velikom vjerojatnošću obnove sukoba.

Nasuprot tome, preuredi li se BiH u decentraliziranu državu s određenim brojem regija, županija ili na neki drugi način koji bi jamčio u ustavu već zapisanu jednakopravnost sva tri naroda, moglo bi se početi govoriti o stvaranju temelja za održivu BiH od koje Drašković ili neki njegov nasljednik ne bi mogao, po potrebi, prijetiti otkidanjem polovicom teritorija i od koje se ne bi strahovalo da će njene državne institucije pomagati međunarodni terorizam. U vezi s time rezolucija Predstavničkog doma ohrabruje, međutim još je neizvjesno kakav će biti odjek njezinih načelnih stajališta i u samom preustroju BiH. Mnogo će toga ovisiti i o spremnosti SAD-a da uvjeri neke europske saveznike da moralno nije prihvatljivo, a politički ni dugoročno korisno, svoje strateške ciljeve vezivati uz projekte ostvarene, kako to stoji u rezoluciji Kongresa - genocidom.