Hoće li pod britanskim vodstvom Europske unije s Hrvatskom otpočeti pristupni pregovori? Je li za to uvjet potpuna suradnja s Haaškim sudom ili isporuka Gotovine u Haag? To neće ovisiti samo o Hrvatskoj, nego i o specijalcima Velike Britanije koji ga navodno love! Ovise li, dakle, hrvatske nade o Hrvatskoj ili Velikoj Britaniji? Suputnica svake nade je i strepnja!

Strahovi i nade pri najnovijoj promjeni političkog vodstva Europske unije veći su no prilikom prijašnjih šestomjesečno tempiranih »smjena« na europskom tronu. Britansko »preuzimanje« Unije, unatoč slatkorječivosti Tonyja Blaira, u koju mnogi Europljani sumnjaju nakon kraha posljednjeg europskoga summita, ulijeva ipak više straha nego nade. Njegova nepopustljivost na summitu, koja je pokazala i dokazala britansku egocentričnost i ignoranciju prema novim pridošlicama u Uniju (spremnih na vlastite žrtve), možda više od slavljeničkih obećanja pri preuzimanju vodstva u Uniji, govori o mogućoj budućnosti krhko ujedinjenje Europe, kojoj Blair priziva »moćno vodstvo«. Neće valjda biti da sebe vidi kao velikog »političkog vođu« Europe?

No, Blair se gotovo zaklinje u pravičnost tvrdeći da će, unatoč pokušajima da se u ovom kriznom trenutku EU-a, nakon dvostrukog odbijanja njezina ustava (Francuska i Nizozemska) i ne usvajanja proračuna (zbog Velike Britanije), zaustavi širenje Unije, ustrajati na pripremama za ulazak Bugarske i Rumunjske, te ispuniti obveze prema Turskoj (čiji ulazak Velika Britanija izrazito podupire) i Hrvatskoj (prema kojoj ima nekih ograda). Istina, to proširenje, u koje Hrvatska još uvijek gleda s velikom nadom, na kraju je podugačkog popisa prioriteta britanskog predsjedatelja Unijom. Jer prije se treba uhvatiti u koštac s nekim reformama (koje bi opravdale Blairovo rušenje summita), a i »promjenom« ustava, koja sigurno ne podrazumijeva, unatoč kritici i nastojanjima blagopokojnoga Ivana Pavla II. pa i Benedikta XVI., uvođenje kršćanskih korijena Europe (kako je krhko pamćenje) u ustavna načela, bar kao nužnost moralne kategorije u EU.

Trebaju li sad Hrvatsku voditi strahovi ili nade? »Europska unija će ispuniti obveze prema Hrvatskoj«, citira se Blair, i to za vrijeme britanskog predsjedanja, što bi se moglo protumačiti da će ove godine svakako početi pristupni pregovori. No, treba ipak ovu tvrdnju proširiti i objašnjenjem da će britansko predsjedništvo »biti s njom spremno otvoriti pregovore o članstvu čim za to budu ispunjeni uvjeti«. A uvjeti su: zna se (!) ne samo »puna suradnja s Haaškim sudom« (Hrvatska odavno surađuje s Haaškim sudom kojem je dostavila sve moguće i nemoguće dokumente i transkripte, odajući tako sve svoje državne tajne, što ne bi učinila ni jedna država na svijetu), nego izručenje Ante Gotovine.

Hrvatska dobro zna da je na tom osnovnom uvjetu - zvanom Gotovina, a ne suradnja s Haaškim sudom - inzistirala Velika Britanija, koja je za to dodatnu potporu dobila od SAD-a, s kojim se tako lagano, a usuprot UN-u, odlučila upasti u Irak s lažnim optužnicama. Po sličnome (manipulativnome) receptu Gotovina se pokušava (upravo po britanskim inačicama) uoči desete obljetnice srebreničkoga masakra prikazati zločincem poput Karadžića i Mladića, koje (gle slučajnosti) love baš britanski specijalci. Ne uspiju li, znači, s Hrvatskom neće početi pregovori! Iako je Hrvatska pokazala potpunu suradnju omogućivši upravo britanskim obavještajcima da prisluškuju i prate u Hrvatskoj, ne samo Gotovinu i premda baš nije posve jasno jesu li oni to činili za potrebe Haaškoga suda ili... Čiji je, dakle, neuspjeh (ili uspjeh) neizručenje Gotovine Haaškom sudu? I zašto onima koji ucjenjuju možda i nije stalo, unatoč javnim i deklarativnim traženjima, da se Gotovina isporuči?

Tek naoko odvojena priča o Srebrenici duboko je prožeta britanskim nitima što se vuku preko Hrvatske. Još se mnogobrojne žrtve nisu oporavile od šoka izazvanog prijedlogom britanskoga ministra vanjskih poslova Jacka Strawa da se o desetoj obljetnici genocida u Srebrenici tu dogodi »trojna isprika za ratne zločine«, kao da su ih svi jednako »proizveli«, kad li stiže novi (na prethodno zacrtanoj liniji) još nemoralniji prijedlog tzv. Igmanske inicijative, kojoj je nažalost kumovao i hrvatski predsjednik, da se dan srebreničkoga pokolja (11. srpnja) proglasi danom sjećanja na sve žrtve rata (na tlu ex Jugoslavije) koji su izazvali velikosrpski agresori, a čija se zločinačka uloga pokušava umanjiti prejudiciranjem zapovjednih pogrešaka onih što su se od njih branili. A da se sami nisu branili, čineći i greške, završili bi kao Srebreničani - poklani pokraj međunarodnih (u ovom slučaju nizozemskih) »čuvarskih« snaga.

Hoće li ga britanski obavještajci uloviti i hoće li to postati dio hrvatskog akcijskog plana, kao vjerodostojna ulaznica u Europsku uniju? Treba li se, dakle, nadati ili strahovati? Suputnica svake nade je i strepnja.