Za tu stanku u proširenju neke od zemalja imaju svoje razloge, no oni se uglavnom svode na Tursku. Francuski predsjednik Jacques Chirac bio je jedan od onih koji su zagovarali ulazak Turske u Europsku uniju. No, činio je to samo do rezultata referenduma o europskom ustavu. Nakon toga Chirac je ploču promijenio, a jedan od njegovih najvažnijih ministara Nicholas Sarkozy odmah je nakon Chiraca doveo u pitanje nastavak proširenja, osim u slučaju »zaključenih poslova« - Rumunjske i Bugarske. Unatoč skepticizmu Francuske, proširenja će naravno biti, a zemlje u čekaonici, tj. one koje još nisu do kraja riješile pitanje ispunjavanja političkih kriterija imaju dva puta: što prije ispuniti političke kriterije i započeti pregovore ili čekati da se poklopi dobar trenutak strateških koalicija unutar EU-a. Prvi put mnogo je kraći i sigurniji, no za njega je potrebna odvažnost i efikasnost. Drugi put je dulji i mnogo neizvjesniji. Ovisi o političkoj kocki hoće li slučaj Turska pomoći procesu ili ga blokirati. Osim toga, unutareuropske koalicije već su sada vrlo pragmatične, kada je riječ o interesima pojedinačnih zemalja. Tony Blair i, ako pobijedi, Angela Merkl u Njemačkoj neće dijeliti isti stav o Turskoj, no u dogovoru o liberalnom smjeru u ekonomiji neće imati nikakvih problema. Napokon, dodatnu komplikaciju predstavlja i činjenica da neke članice koje zagovaraju europski put Balkana nemaju isti stav kada je riječ o Turskoj. One članice koje pak snažno zagovaraju što brži integracijski put za jugoistok Europe, ali i Tursku, drže se strogog načela ispunjavanja svih političkih kriterija. Za sve strane, posebice kada je u pitanju Hrvatska, bilo bi najjednostavnije i najbrže kada bi se ispunio preostali uvjet. Tada bi se i u medijima moglo prestati raspravljati o tome treba li se okrenuti Bruxellesu ili Washingtonu. Vjerodostojna politika koja ispuni ono što obeća otvara vrata na obje adrese.