U svom uredu predsjednik je po stolu prostro zemljopisne karte, a na njima je bilo označeno svako selo koje će biti hrvatsko i svako koje će biti srpsko. Za ono nešto malo što je ostalo, rekao je da će pripasti muslimanima pa nek' rade s tim što hoće

Prvi makedonski predsjednik Kiro Gligorov, unatoč poznijim godinama, rođen je 1917. godine u Štipu, i unatoč atentatu koji je preživio 1995., ima i te kako dobro pamćenje. Dobro da je tako jer je riječ o čovjeku koji je osobno svjedočio drami raspada Jugoslavije i čija sjećanja mogu rasvijetliti neka događanja iz nedavne prošlosti.

– Ja sam 1991. bio u Celju na otvaranju jednog tradicionalnog sajma. Nazvao me Tuđman i rekao da bi se volio sastati sa mnom jer da mi ima nešto važno reći. Najprije nisam htio doći, a on me je molio da dođem na pola sata. Nisam ga mogao odbiti pa sam otišao u Zagreb. To je bilo prije granatiranja Banskih dvora. Stigao sam na aerodrom, a tamo me dočekao Hrvoje Šarinić i došli smo pred Banske dvore. Upravo je bila smjena straže odjevene u srednjovjekovne odore. Izašao je neki pukovnik i rekao mi da me predsjednik čeka. Doveli su me u jednu prostoriju u kojoj su već sjedili Stipe Mesić, Josip Boljkovac i još neki ljudi. Pozvali su me u Tuđmanov ured i ja sam bio nasamo s njim. Samo što sam sjeo, Tuđman je otišao do sefa i izvukao veliki smotuljak zemljopisnih karata. Prostro ih je po stolu, a na njima je bilo označeno svako selo koje će biti hrvatsko i svako koje će biti srpsko. Ono nešto malo što je ostalo, rekao je da će pripasti muslimanima pa nek' rade s tim što hoće.

Ja ga slušam i mislim što hoće od mene. Rekao mi je da sam ja prijatelj s Izetbegovićem i da bi bilo dobro da odem u Sarajevo i da mu objasnim da je njegova ideja jedino rješenje za BiH. Tuđman je kazao: »Bit će jedna muslimanska državica, ali to nije strašno jer će Srbi ići sa Srbijom, naši Hercegovci s nama i ostvarit će se san o velikoj Hrvatskoj«. Ja mislim što da kažem tom čovjeku i rekao sam da ne bih htio u tome sudjelovati. Kazao sam mu da ja nisam povjesničar i da je njemu to područje bliže pa da bi trebao znati da je BiH u svim političkim sustavima kroz povijest bila poseban entitet.

– To je teza koja se može pročitati u stranim medijima. Vjerojatno bi se optužnica, da je podignuta, odnosila na egzodus Srba tijekom i nakon Oluje. Ja sam prošao automobilom kada sam išao za Split kroz te krajeve. Bilo je žalosno vidjeti to područje. Argumenata za Carlu del Ponte, u vezi s optužbom protiv Tuđmana, ima dosta.

– Prvo se javio predsjednik Tuđman i kazao da ga ne zanimaju nikakve milijarde niti Europska zajednica, te da mu je osnovni cilj obnova hrvatske države. Nakon toga se javio Milošević koji je pojasnio da će Jugoslavija biti moderna i čvrsta federacija sa središtem u Beogradu ili je neće biti. Predsjednik Europske komisije Jacques Delors i predstavnici EU su još jednom ponudili da ćemo bezuvjetno biti primljeni u EU i da će Jugoslavija dobiti 5,5 milijarda dolara. Nakon toga su razgovarali sa svakim pojedinačno, ali dogovor nije postignut. Sada smo tu gdje jesmo, u Europskoj uniji je samo Slovenija. Žao mi je što nije prihvaćen moj i prijedlog Alije Izetbegovića da Jugoslavija, iako bi republike bile nezavisne, uđe u Europsku uniju i dobije novce za nastavak reforme koju je započeo Ante Marković. Ovako, kao što je Izetbegović i predvidio, bilo je krvi do koljena.

– U Makedoniji je 66 posto makedonskog stanovništva, 25 posto su Albanci, a ostalo su Turci, Romi, Srbi i ostali. Tijekom moja dva predsjednička mandata od 1991. do 1999. ja sam svaka dva tjedna primao predstavnike albanskog naroda. Složio sam se s njima da nema dovoljno škola na albanskom jeziku pa smo to poboljšali. Bilo je dramatičnih trenutaka i incidenata, a Albanci su stvarali atmosferu da su građani drugog reda i da im je gore nego u Jugoslaviji. Došlo je do oružanog sukoba u selu Tanuševci koji se proširio na Tetovo, iznad kojega su Albanci postavili topove i pucali po gradu. Na sreću, ta nesretna epizoda je završena. Povijesna je činjenica da Makedonci nikad nisu ratovali s Albancima jer smo bili u sličnom položaju. U bivšoj Jugoslaviji niti su njih, niti nas priznavali. Ja sam nepopravljiv optimist i mislim da će makedonska država opstati. Stoljećima smo se borili za našu državu i nitko je neće moći uništiti nikakvim pobunama. Nakon sukoba se našlo političko rješenje. I Albanci i Makedonci su vidjeli da se ratom ne rješava ništa. Pronađeno je ustavno rješenje koje garantira sva građanska i politička prava Albancima. Nije sve idealno, ali pokrenut je jedan pozitivan proces.

– To je vrlo komplicirana priča. Trenutno je riječ o protektoratu, a kako će se sve završiti, teško je reći. Sigurno je jedino da Albanci ne žele pričati ni o čemu drugom, nego o nezavisnosti jer ne žele živjeti sa Srbima. Na Kosovu je ostalo četiri-pet posto Srba i njima je tamo jako teško jer žive kao u logoru. Član sam komisije EU za Balkan. Na čelu te komisije je bivši talijanski premijer Giuliano Amato. Došli smo do zajedničkog zaključka da se nezavisnost Kosova ne može proglasiti jednostranim zaključkom.

– Ne. Tu je naša policija pala na ispitu. Do danas nisu ništa otkrili.

– Ja sam pravnik. Na osnovi sumnje se ne može ništa napraviti.

– To što je Milošević u Haagu dobro je za Srbiju, a da ne govorim koliko je to dobro za druge prostore u bivšoj Jugoslaviji. On je de facto vodio rat protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini. Pomagao je pobunjenim Srbima i oružjem i novcem. To su činjenice, kao što je činjenica da je Hrvatska vojno porazila Srbiju i pokazala da Srbi nisu nepobjedivi, što je bio jedan od mitova. Milošević je i te kako zaslužio svoje mjesto u Haagu.