Nakon dva uzastopna šoka koji su potresli EU – prvi je bio neuspjeh referenduma o Europskom ustavu u Francuskoj i Nizozemskoj, a drugi je bio neuspjeh pregovora o proračunu – otvorila se Pandorina kutija zla. Europski su političari, dosada opredjeljeni za produbljenje i proširenje europskih integracija, gotovo preko noći prešli u tabor europskepticizma. Još su očevi-osnivači Europske zajednice utvrdili da će se proces integracije u Europi odvijati kroz dva osnovna oblika: kroz produbljenje i kroz proširenje. Produbljenje je karakteristika integracijskog procesa koja se očituje u sve čvršćoj funkcionalnoj i političkoj povezanosti zemalja uključenih u integracijski proces. Tako je produbljenje dovelo do sve »čvršćeg saveza između europskih zemalja«, a europska integracija je prolazila kroz sve više oblike povezanosti.

Isprva je to bila samo Zajednica za ugljen i čelik; iz nje je nastala Europska ekonomska zajednica prvenstveno kao zajedničko tržište, da bi potom proces produbljenja doveo do podizanja razine integracije na jedinstveno tržište i ekonomsku zajednicu, a na kraju je proces kulminirao stvaranjem europske političke zajednice i donošenjem ustavnog okvira za takvu »produbljenu Europu«. Druga osnovna osobina europske integracije, proširenje, otvorila je perspektivu širenja europske integracije na nove članice, a tako se mijenjala i bit integracije, od »Europe tržišta« do »Europe vrijednosti«, shvaćenih prvenstveno kao političkih vrijednosti koje povezuju ujedinjenu Europu i privlače nove članice.

Sada, kada je u krizu zapao proces produbljivanja i kad je došlo do zastoja u stvaranju »sve čvršćeg saveza« europskih zemalja, tada je i proces proširenja naizgled zapao u krizu. Europski političari su odmah upozorili da je jedan od ključnih razloga što su građani Francuske i Nizozemske odbacili Europski ustav baš to što je naglo proširenje izazvalo bojazan od daljnjeg proširenja koje, navodno, ugrožava dosadašnja dostignuća integracije. Tako su nedavno najviši europski dužnosnici – među njima i dvojica povjerenika, članovi Europske komisije, izrazili svoju skepsu u svrsishodnost daljnjeg proširivanja. Gunther Verheugen, povjerenik za proširenje u Prodijevoj i povjerenik za energiju u Barrosovoj komisiji, pozvao je na preispitivanje daljnjeg procesa proširenja a pridružila mu se i Benita Waldner Ferrero, europska povjerenica za vanjske poslove.

Prošlog tjedna ovoj dvojci prišli su i drugi europski političari, počevši od samog predsjednika Europske komisije Barrosa, koji je izjavio da je potrebno ponovno pokrenuti raspravu o Turskoj, navodeći u prilog tome da su francuski i nizozemski glasači rekli »ne« baš zahvaljujući strahu od turskog ulaska u EU. »Moramo najozbiljnije razmotriti signal koji su nam poslali glasači u vezi Turske«, rekao je Barroso, dodajući da su pregovori otvoreni proces koji nužno ne moraju završiti punopravnim članstvom. Političari u Njemačkoj i Francuskoj brzo su se prihvatili takva gledišta, koristeći rezultate za lansiranje svojih kampanja za usporavanje procesa proširenja. Tako je Angela Merkel, vođa oporbe u Njemačkoj i kandidat za budućeg kancelara, izjavila da je EU dostigla »granicu svoje sposobnosti da integrira druge zemlje«. Francuski ministar unutarnjih poslova Nicolas Sarkozy, kojeg mnogi vide i kao mogućeg nasljednica Jacquesa Chiraca na mjestu predsjednika Francuske, pozvao je EU da suspendira svako daljnje proširenje. »Moramo suspendirati proces proširenja bar dok ne moderniziramo institucije Unije«, rekao je Sarkozy.

No, iako izgleda da je umor od proširenja bio jedan od glavnih razloga za odbacivanje Ustava, na kraju ispada da to ipak nije tako. Naime, najnoviji podaci iz istraživanja Eurobarometra, specijalizirane agencije Europskog statističkog ureda pokazuju da je razlog proširenja bio vrlo nisko na listi razloga zbog kojih su francuski i nizozemski glasači odbacili Europski ustav. Istraživanje javnog mnjenja pokazalo je da je samo 6 posto nizozemskih glasača koji su glasali »ne« navelo kao razlog strah ili umor od proširenja, dok je svega 3 posto navelo kao razlog daljnju ekspanziju EU na Tursku i Zapadni Balkan. U Francuskoj se dogodilo obrnuto: 3 posto glasača navelo je proširenje kao razlog za odbijanje ustava, dok je 6 posto glasača bilo protiv ulaska Turske u EU. Pravi razlozi za odbacivanje ustava su sasvim drukčiji od onih koje navode europski političari: glavni razlog za »ne« u Nizozemskoj bio je, prema rezultatima istraživanja, nedostatak informacija o Ustavu za što se opredijelilo 32 posto ispitanika. Na drugom mjestu je strah od gubitka suverenosti za što se izjasnilo 19 posto, a na trećem mjestu je nezadovoljstvo vlastitom vladom, što je izrazilo 14 posto ispitanika. Čak 66 posto glasača koji su rekli »ne« Ustavu izjasnilo za ponovno pregovaranje o tekstu Ustava da bi se bolje zaštitili nizozemski interesi. U Francuskoj je glavni razlog za odbacivanje Ustava bio strah od posljedica Ustava na zapošljavanje u zemlji, za što se izjasnilo 31 posto ispitanika, a drugi razlog je loša ekonomska situacija u zemlji za što se izjasnilo 26 posto ispitanika, dok je na trećem mjestu vjerovanje da Ustav previše zagovara liberalno tržište nasuprot socijalnim stečevinama. Kad se to usporedi s retorikom europskih političara, nameće se jedan zaključak: europski političari su obezglavljeni i ne znaju o čemu govore. Prema ovim podacima – a o njima će morati povesti računa i oni koji su ishitreno požurili dati svoje proizvoljne ocjene o razlozima za »ne«, proširenje ne bi uopće smjelo doći u pitanje, već bi se moralo nastaviti po zacrtanom planu.