Samo prirodne sile mogu zaustaviti Milana Bandića u ambiciji da nakon gospodara Zagreba postane i "gospodar" Hrvatske. Nadahnut recentnom izbornom podrškom metropolskog biračkog tijela, već najavljuje pohod na Pantovčak u prvoj postmesićevskoj petoljetki. Upusti li se i u tu trku, gotovo je izvjesno da će je dobiti. Prvo, jer Bandić apsolutno ništa ne prepušta slučaju, pa čak ni svoju pobjedu u HTV-ovoj Piramidi, te će, bude li potrebno, znati (re)organizirati i volju birača za provedbu svoga cilja. Riječ je o prvorazrednom populistu među ovdašnjim političarima, čija je jedina ideologija vlast (i moć) pod svaku cijenu. Njegova je ponuda krajnje ekstenzivna, toliko da može pokriti očekivanja svih društvenih segmenata. Drugo, prilagodljivom demagoškom akrobatikom i prizemnim udvorništvom spram "malih" i "velikih", gladnih i sitih, obespravljenih i privilegiranih, nacionalno osviještenih i alijeniranih, jednostavno ne može izgubiti. Jer, Bandić, alias Cezar, znade da je cezarizam kojega trijumfalnim ulaskom u Zagreb navješćuje, neraskidivo vezan s karakterom i kvalitetom društva u kojem se oblikuje, da je neodvojiv od "društva koje zaslužuje Cezara". A Hrvatska bez sumnje, ma kako se rječito deklarirala demokratskom, Cezaru ne može odoljeti! Ave Bandić morituri te salutant!

Po logici cezarističke definicije - "samo ime vladara njegov je titulus" - Bandić Zagreb pretvara u svoj feud uspostavljajući supremaciju osiljenog uzurpatora. Potezom pera i blagoslovom svojih pridruženih pragmatično-poslušnih satelita, ukida skupštine javnih gradskih poduzeća i proglašava sebe - skupštinom! Za njega je demokracija smetnja, gubitak vremena, nepotreban trošak koji bi samo stajao na putu realizaciji njegova programa. Bandićev stranački prijatelj i gradski dužnosnik (u kulturi) Duško Ljuština, hrvatskom je publicumu temeljito objasnio kako stoje stvari glede instaliranja zagrebačkog "bandićizma": Milan Bandić je mandat gradonačelnika dobio na svome programu za dobrobit Zagreba i svih njegovih građana. Njegova je obveza taj program provesti, dakako kroz angažman svih javnih gradskih poduzeća. Ako bi o tomu odlučivalo 15 ljudi u svakoj skupštini poduzeća, a zna se da su svi oni izabrani po stranačkim ključevima, sustavno bi se gubilo i vrijeme i novac na usuglašavanje divergentnih stavova. Na taj način, gradonačelnik ne bi proveo obećani program, prevario bi i izdao birače, i zato je bolje izdati - demokraciju. No, ovdje se otvara pitanje: ako Milan Bandić ne vjeruje apsolutno nikomu osim samome sebi, pa stoga autokratski uzurpira vlast, delegitimirajući demokraciju, zašto bi itko vjerovao njemu?! Možda tek zbog rečene korelacije - karaktera i kvalitete društva koje zaslužuje svoga Bandića (Cezara)...

Riječ je nesporno o čovjeku goleme energije, koji ostavlja dojam zakletog radoholika svojom sveprisutnošću i (makar manifestnom) posvećenošću poslu koji je preuzeo. No, u temeljnim odrednicama njegove vehementne prirode stoji očita prijetvornost koja iritira te time umanjuje i njegove dobre poteze. Bandić do karikature forsira kajkavski (zagrebački) dijalekt ne bi li neutralizirao svoje hercegovačko podrijetlo (Grude) i bio prihvaćen od agramerske elite kao njihov "rođeni". Time samo izaziva podsmijeh i radi u prilog vlastite štete. A najveću je proizveo svojom bahatošću i osionom arogancijom. Nesreća koju je skrivio vozeći u pijanom stanju, a potom pobjegao s mjesta događaja, stajala ga je formalno i kratkotrajno gradonačelničke lente, ali još više ugleda u dijelu slobodnomisleće javnosti.

Upravo u vrijeme obnašanja pričuvne, dogradonačelničke funkcije, kolekcionirao je svoje najveće gafove. Hineći neprikosnovenog ZG-gazdu, Vlasti Pavić usprkos. O njegovoj prijetvornosti govore njegovi "velebni" projekti. Istodobno dok je korteširao među "malim ljudima", suosjećajući s njihovim egzistencijalnim nevoljama, reklamirao se zagovaranjem obnove Medvedgrada, najavom gradnje metroa, dovršenjem Dinamova stadiona. Nije propustio ni usred izborne kampanje poentirati legalizacijom bespravne gradnje ili kupnjom "Sljemena" (o čemu, nota bene, legalna gradonačelnica Vlasta Pavić nije ništa znala, sic!), svjedočeći senzibiliziranost za ugroženo hrvatsko radništvo. Bandić je slučajno socijaldemokrat, ali je njegovo stranačko opredjeljenje artikulirano više svime drugim nego ideološkim premisama. On naprosto ne prihvaća da je itko ma u čemu ispred njega, nekmoli u hrvatstvu. Lavira po potrebi između lijevog i desnog, ostajući trajno nekonzistentan. Otkud bi njemu Rojs poklanjao bocu vina s etiketom "Ante Gotovina", kad ovaj može u svakom trenu uzvratiti cijelim kartonom tog afrodizijačkog napoja za odabrane. Bandić je naprosto tipičan hrvatski produkt - ambalaža ne odgovara sadržaju, pa baš zato najvjernije zrcali tko smo i što smo.