Naser Orić i njegovi najbliži suradnici izvukli su se iz opkoljene Srebrenice na nevjerojatan način. Tjedan dana prije pada grada i okolice po njih su iz Sarajeva stigli helikopteri. Nikad nije objašnjeno zašto je Miloševićeva Služba državne sigurnosti dala dozvolu za prelet tih helikoptera preko srpskog teritorija. Nitko od 20.000 naoružanih Srba nije na letjelice ispalio ni metka

Na Haaškom sudu svih ovih godina pojavljivali su se ljudi za koje bi se teško moglo reći da izgledaju kao »rođeni ubojice«. Nitko ne postaje ubojica zbog naslijeđenih gena. Kada se spoje određeni politički uvjeti, razni socijalni obrasci i vlastiti psihološki profil povezan sa snažnom željom za preživljavanjem u ratnim situacijama u kojima se gubi život, netko postaje heroj i vođa, netko kukavica ili izdajica.

U to doba Miloševićevi kadrovici računali su i na »lojalne muslimane« (jugoslavenski orijentirane) kako bi imali pokriće i odbacili optužbe o etničkom pročišćavanju srpskog sigurnosno-obavještajnog aparata. No, to je bio »račun bez krčmara«. Naser Orić postupio je kao i stotine drugih policajaca koji su službovali u tadašnjem republičkom ili saveznom MUP-u, a nisu bili Srbi: kada je »velika Srbija« pokucala na vrata njihovih rodnih mjesta, napustili su Beograd i u matičnim sredinama počeli organizirati otpor.

U tom poslu Naser Orić se pokazao vrlo spretnim. Odmah je otišao tamo gdje je nakon Sarajeva bilo najteže: u svoje rodne Potočare gdje je uzeo pušku u ruke i na to nagovorio većinu pripadnika Teritorijalne obrane Srebrenice. Kada su u proljeće 1992. godine svi značajniji gradovi u istočnoj Bosni pali u srpske ruke, takva sudbina čekala je i Srebrenicu: 18. travnja Arkanova Srpska dobrovoljačka garda zauzela je središte grada.

Pokazalo se da je Srebrenicu bilo lakše osvojiti nego dulje držati. Naser Orić je u okolna brda na vrijeme sklonio većinu vojno sposobnih muškaraca. Odnio je i dvije trećine naoružanja mjesne teritorijalne obrane. Puna tri dana Arkanovi pljačkaši (u Srebrenicu su i ušli s namjerom da iznesu sve što stane na kamione) bili su zasipavani uređenom streljačkom i minobacačkom vatrom. Iza toga Orić je naredio juriš, baš onakav kakav je gledao u partizanskim filmovima.

Arkanovci nisu u Srebrenici »branili kuću po kuću« nego su iz grada pobjegli (»glavom bez obzira«) čim je bošnjački protuudar započeo. Takav pothvat i hladnokrvno reagiranje donijeli su Naseru Oriću položaj koji je priželjkivao. Postao je mjesni šerif odnosno zapovjednik Teritorijalne obrane. Njegov talent za vojno djelovanje u ratu potvrđivao se svakodnevno. Probrao je ljudstvo: one najhrabrije uvrstio je u svoju specijalnu 98. taktičku grupu. Sve ostale vojno sposobne muškarce iz sastava teritorijalaca priključio je novostvorenoj 28. diviziji Armije BiH. Njegova 98. taktička, kako je zvao postrojbu kojom je osobno zapovijedao, sve do sredine 1995. zagorčavala je život Srbima praktično svaki dan.

Iz Beograda je, iz arhiva bivšeg saveznog SUP-a, Orić donio i literaturu o otporu okupatoru, gerilskim i diverzantskim djelovanjima svih vrsta. Iz stručnih knjiga naučio je kako se poduzimaju napadi na jačeg neprijatelja i kako se djeluje u njegovoj pozadini. Kada god bi srpski teritorijalci iz susjednih općina Bratunac i Zvornik pokušali ponovo osvojiti Srebrenicu, Naser Orić ih je spremno dočekivao: njegovi gerilci tukli su Srbe po bokovima, a on sam sa svojom 98. taktičkom došao bi im s leđa i udario u samo središte njihova borbenog rasporeda.

To je poduzeto tek početkom ljeta 1995. godine. A onda su se Naser Orić i njegovi najbliži suradnici izvukli iz opkoljene Srebrenice na nevjerojatan način. Tjedan dana prije pada grada i okolice po njih su iz Sarajeva stigli helikopteri (»idete na vojni kurs«). Nikad nije objašnjeno zašto je Miloševićeva Služba državne sigurnosti dala dozvolu za prelet tih helikoptera preko srpskog teritorija. Nitko od 20.000 do zuba naoružanih Srba nije na letjelice ispalio niti jedan metak. U krvavoj završnici koja je uslijedila u Srebrenici najbolji i najsuroviji učenik nije dočekao svoje nekadašnje učitelje.