Bosna je u drugoj polovici 15. stoljeća šaptom pala. Srebrenica je koncem 20. stoljeća pala telefonom. Kada su 11. srpnja 1995. u ovu "zaštićenu zonu" UN-a ušla tri Mladićeva tenka, Aliju Izetbegovića je nazvao civil: "Ušli su tenkovi". Izetbegović: "Jel' tko puca?". Civil: "Ne puca". Izetbegović: "Imate oružje, pucajte!" Oružja je dostajalo za još dva mjeseca, uključujući i protutenkovske projektile. Sve je bilo spremno za obranu, ali umjesto obrane nad gradom najljepšeg toponima na svijetu lebdio je zamor kolektivne nade. Narod više nije čekao spas nego bježao po spas.

Mladićeva horda zlotvora upada potom i u bazu Unproforova holandskog bataljuna (DUTCHBAT) u koju se je slilo 3000 bošnjačkih izbjeglica, još 2000 ostalo je izvan nje. Komandant Karremans je od straha pobjegao u alibi dijareje, prepustivši majoru Frankenu da Srebreničane izda Mladiću. Nesib Mandžić koji je pregovarao s Frankenom, pozvao je preko UN-ova satelitskog telefona premijera Silajdžića, kazavši mu da su Srbi upali u UN-ovu bazu te autobusima i kamionima žele odvesti Srebreničane. Silajdžić ga prosljeđuje Hasanu Muratoviću, tadašnjem ministru za odnose s UN-om koji vizionarski poručuje: "Ostanite tamo. Ako uđete u autobuse, desit će se nešto strašno. Zaustavite ljude." Mandžić: "To je nemoguće. Velika je panika. Mladić i njegovi vojnici ušli su u UN-ovu bazu. Oni su među izbjeglicama."

Između dvanaest i petnaest tisuća muškaraca, staraca i dječaka pokušalo se probiti do Tuzle. Njih više od osam tisuća nije uspjelo. Počelo je najveće istrebljivanje u Europi, onoj koja se ujedinjuje kako bi izbjegla ovakve holokaust-ratove. Amerikanci su svojom tehnikom mogli locirati gdje se nalaze Srebreničani ali nisu poduzeli ništa. Ako se već nisu uspjela locirati kretanja nevinih ljudi koji su postali velikosrpskom lovinom, znali su se položaji Mladićevih koljača. Dva UN-ova zrakoplova F-16 ispustila su četiri bombe na oklopnu kolonu tih masovnih ubojica, ali su ti udari odmah opozvani, jer su se šef UN-a za BiH Yasushi Akashi i glavni zapovjednik snaga UN-a u BiH general Bernard Janvier složili da je prioritet izvlačenje dvjestotinjak holandskih vojnika i neizazivanje Mladića. Taj je telefon presudio Srebrenici.

Za to planirano masakriranje muškaraca, taj homicid bez presedana, dugo nitko nije htio preuzeti odgovornost. U srbijanskoj javnosti sve do nedavno nije bilo ni minimalne građanske, a kamoli političke volje za legaliziranje osjećaja krivnje. Sastanak generala Janviera i Mladića 4. lipnja 1995. u Zvorniku utro je put genocidu Srebreničana, jer je u zamjenu za ranije zarobljene francuske plave kacige, Janvier obećao obustavu zračnih napada na "vojsku" bosanskih Srba. Dakle, kriv je Janvier. Prema prvom visokom izaslaniku međunarodne zajednice u BiH Carlu Bildu, Mladić nije htio zauzeti Srebrenicu, nego samo južne dijelove te zaštićene enklave, ali kada je shvatio da je ona nebranjena uzeo je i Srebrenicu, jer je netko iz Sarajeva naredio 28. diviziji armije BiH da je prije borbe napusti. Dakle, kriv je netko iz Sarajeva.

Službenu je odgovornost prva priznala nizozemska vlada Wima Koka, podnoseći ostavku u travnju 2002. Nedavno je i američki Senat ustanovio da je za genocid u Srebrenici kriv UN i njegove članice. Za Srbe je glavni krivac Naser Orić koji je iz Srebrenice izvodio "terorističke akcije" na srpska sela u Podrinju od 1992. do 1995. i tako "isprovocirao ofenzivu Vojske Republike Srpske". Nevjerojatno bešćutna činjenica jest ova sadistička koincidencija da je upravo ovih dana, na desetogodišnjicu umorstva Srebrenice u Haagu počelo suđenje Naseru Oriću, rodom iz Potočara koji simboliziraju stratište Srebreničana i gdje je bila smještena za genocid suodgovorna UN-ova baza, čovjeku koji je još u travnju 1992. spasio Srebrenicu od Arkanovih zločinaca. Ne Ratku Mladiću. Ne Radovanu Karadžiću. Ne Bernardu Janvieru.

Srebreničanke nisu dobile svoje muževe, ali su zato Mladić i Karadžić dobili Republiku Srpsku. Holbrooke je prijetnjom nastavka njihova genocidnog rata ucjenjivao Izetbegovića da dopusti da se jedan tako doličan naziv Republika veže za entitet nastao u ovakvo krvavom zlu. Za pokolj Srebreničana odgovoran je svijet moćnih. Nevini su samo usmrćeni Srebreničani i njihove preživjele žene, kojima je pred očima ukradena pravda. Njih nitko ne želi imati na savjesti. Njima telefoni ne zvone. One su, po diktatu međunarodnopolitičke amnezije, već trebale pasti u zaborav.