U mnogočemu je Hrvatska još daleko od Europske unije. S njome nas, kao i s Europom općenito, posebice onom zapadnom, povezuju isti civilizacijski krug, prostor, povijest, kršćanski korijeni... A ako nam je zbog ičega drugoga EU potreban onda je to zbog funkcioniranja pravne države. EU u zadnje doba proživljava najteže dane od svoga osnutka, ali nitko ne može poreći da u zemljama Unije ne vlada vladavina prava.

Zato i ne čudi da je spomenuti slučaj preuzelo njemačko savezno državno odvjetništvo koje se bavi samo najgorom mogućom vrstom kriminalnih djela. A kad zaključi neki slučaj onda se ne događa, kao u našim slučajevima, da netko tko je osumnjičen i uhićen bude oslobođen i pušten. Taj u pravilu završava iza rešetaka.

A u Hrvatskoj? Od 1990. pa do danas ispisano je tisuće stranica novinskih napisa, objavljene stotine dokumenata, deseci knjiga o zločinačkom karakteru bivše jugoslavnske države i njezinih komunističkih vlastodržaca. I postoji niz dokaza i svjedoka protiv pojedinaca za svakojake zločine, pa tako i za ubojstva, ali oni cijelo vrijeme slobodno šeću hrvatskim tlom. Čak štoviše, inflitrirani su u različitim polugama vlasti i politike, u čemu zapravo treba i tražiti razlog zašto do sada nitko nije osuđen za organizirane likvidacije hrvatskih emigranata u inozemstvu.

Ista je stvar i s poratnim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zločini su poznati, dobrim dijelom i priznati, ali zločinaca niotkuda. Svi se vode kao “nepoznati počinitelji” iako su oni dobro poznati, pa tako i državnim tijelima. Sve je to jasni dokaz da u Hrvatskoj pravna država postoji samo na papiru ili u ustima pojedinaca. Usto je to i dokaz kako je Jugoslavija, koliko god to ne željeli priznati njezini nostalgičari, bila država čiji je vrh naručivao ubojstva njezinih građana. I kako je drukčije okarakterizirati nego kao zločinačkom!