Komemoriranje srebreničkog masakra na desetu obljetnicu zločina genocida nad osam tisuća Bošnjaka prošlo je bez isprike srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Razumljivo. Jerbo bi u sadašnjoj konfiguraciji vlasti u Srbiji to bila više groteska nego iskreni čin pokajanja i možebitne moralne katarze. Tadić je uoči 11. srpnja izjavio u priopćenju za medije: Idem u Srebrenicu da bih kao predsjednik Srbije pokazao kako se Srbija odnosi prema ratnim zločinima počinjenim nad bošnjačkim narodom. Prvi razlog je ljudski i ne treba ga puno objašnjavati. Drugi razlog su građani Srbije. Mi nismo stajali iza zločina. Moramo pokazati distancu između građana i zločinaca. Od toga zavisi budućnost Srbije. Treći razlog je neophodnost uspostavljanja punog povjerenja i suradnje zemalja regije. Idem u Srebrenicu misleći o regionalnoj suradnji i odgovornosti za sve ono što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije. Moramo prekinuti začarani krug zla na Balkanu. Dakako, srbijanski predsjednik nije propustio kazati da su učinjeni i mnogi zločini prema srpskom narodu, te da se njihova osuda po sebi podrazumijeva. Ali, naglasio je, "vrlina i snaga je osuditi zločin počinjen u naše ime prema drugom narodu". I zato se pojavio u Srebrenici. No, njegova fizička nazočnost komemoraciji, ma koliko značajna na razini simbolike, ne može kompenzirati snagu javno izgovorene riječi, javnog preuzimanja krivnje za zločin počinjen u ime srpskog naroda te javnog iskazivanja žaljenja zbog toga. Taj dio "kolektivnog iskupljenja" ostavljen je za neko drugo vrijeme, neku drugu obljetnicu. Zašto Tadić nije demonstrirao građansku i političku hrabrost nad najvećim masovnim stratištem nakon Drugog svjetskog rata? Zašto se šutke poklonio bošnjačkim žrtvama? On za drugo jednostavno nema mandat, a nije spreman biti ni Stjepan Mesić!

Srbija, koja deset godina nakon genocida u Srebrenici i strašnih zločina u Hrvatskoj, instalira radikale na vlast, koja zakonom izjednačava četnike i partizane, pače pod državnim pokroviteljstvom organizira ravnogorsko opijelo sljedbi četničkog vojvode Draže Mihajlovića, nije zrela za ispriku. Da je kojim slučajem Boris Tadić zatražio oprost pred oko 50 tisuća okupljenih Bošnjaka i nebrojenim stranim izaslanicima pognutim nad 610 posmrtnih kovčega tek identificiranih žrtava srebreničkog pokolja, bila bi to gesta osobnog kajanja i pijeteta, čin bez pokrića države koju zastupa. I ma koliko da ga je, prema izjavi koju potpisuje, prvorazredno u Srebrenicu doveo ljudski razlog, njegovo su ponašanje na licu mjesta dominantno odredili oni politički. Isprika oko koje se, posve pogrešno, koncentrirala sva medijska pažnja, u ovom trenutku bi bila vrhunac političkog kiča i licemjerja. Utoliko bolje da je izostala. U njezinu iskrenost bi malo tko vjerovao, a takva "strateška" laž u funkciji udvaranja međunarodnoj zajednici dodatno bi vrijeđala spomen na tisuće pogubljenih.

Više od svake deklaracije, svih riječi ovog svijeta, govore djela, a ne isprike. I ako nikada i ne dobiju oprost za svoje zločine, izručivanjem pravdi onih koji su ih zapovjedili i neposredno izvršili, prije svih Karadžića i Mladića, mogu makar računati na iskupljenje nevinih žrtava (građana) na čija su leđa uprtili križ svoje velikosrpske politike. Predugo je trebalo da bi se Srbija uopće suočila sa zločinima što su u njeno ime počinjeni. Ni Vukovar, ni Ovčara, ni Škabrnja... nisu dopirali do svijesti godinama indoktriniranog naroda kojemu su servirani samo mitovi o junaštvu srpskog vojnika i ugroženosti njegova nacionalnog bića. Tek je haaški videozapis iz srebreničke zone sumraka na kojemu "dični srbijanski vitezovi" hladnokrvno ciljaju u beskrvno tijelo (malodobnih) bošnjačkih žrtava, pazeći pritom da na vrijeme zamijene baterije kako oko kamere ne bi propustilo nijedan kadar njihova junačkog djela, otrijeznilo mnoge tamošnje skeptike. No, te su jezive slike njihova noćna mora i s njom se još ne znaju nositi. Zato dojučerašnje osporavanje danas masovno zamjenjuju relativiziranjem zločina. Olakšavajući vlastitu savijest. Nije li upravo o tome riječ kad Dragan Čavić, predsjednik RS, u Srebrenici izjavi da su "ovom komemoracijom uvrijeđene srpske žrtve", kojih je istina manje, ali žrtva je žrtva i svaki je život jednako vrijedan.

U Srbiji još i danas glas razuma i konzekventne osude zločina dolazi najglasnije od nevladinih udruga, koje se toliko godina nakon rata doimaju usamljenijim negoli tijekom krvavih sukoba. Policija ne intervenira kada se na aktiviste NGO-a, predvođene "Ženama u crnom" u povodu obilježavanja 10. obljetnice srebreničkog masakra u Beogradu, baci suzavac, kada se Nataši Kandić izvikuje "kurvo", a prosvjednicima replicira užasavajućom porukom "Nož, žica, Srebrenica". Srbija kao da se ne želi probuditi od sramote, a isprikom bi je priznala i doživjela.