Ivica Račan farsom je nazvao »izglasavanje rebalansa državnoga proračuna i izmjena Zakona o javnom okupljanju« najavljujući da će »svoj epilog dobiti na Ustavnom sudu«. No i predsjednik SDP-a debelo je sudjelovao u toj »farsičnosti« dopuštajući i nekim svojim miljenicima, poput Tonina Picule, ekshibicije koaliranja s HSP-om, ne bi li izvukli neku korist zvanu obnašanje vlasti. Što bi tek rekli oni »pošteni pravaši«, čiji su predstavnici u Saboru glumili ljutu opoziciju Sanaderu, da bi mu potom dali ruku kada je to bilo najpotrebnije. Niti Branimir Glavaš nije podviknuo na svog pajdaša Antu Đapića, s kojim je podijelio vlast u Osijeku i tamošnjoj županiji, što je, navodno mu mrskom čelniku bivše stranke, osigurao kvorum i završnu piruetu na tankom ledu »rebalansa proračuna«.

Konstanta svih političkih subjekata, makar onih koji su dio hrvatskog parlamenta, jest da su dosljedni u svojoj nedosljednosti. Čak i onda kada prozivaju nekoga kao »nesposobno zlo«, to ih ne priječi da s tim istima ne potpišu, kada je vlast na bilo kojoj razini u pitanju, »nemoralnu ponudu«. Primjer pravaša, koje su nakon njihove »velikodušnosti« listom svi mediji svrstali u Sanaderovu koaliciju, proglašavajući ih »jačim« partnerima i od umirovljenika i od SDSS-a, samo govori da je politički klijentelizam u potpunosti zavladao Hrvatskom.

I onda su vrli analitičari, koji su još nakon »slučaja Štimac« vrištali o tome kako nam vlada manjinska Vlada, hladnokrvno zbrojili da čak 87 zastupnika, nakon mizernih rezultata u 18 mjeseci, podržava Sanaderov kabinet. Više nego na samom početku mandata, kada je premijer imao veći rejting popularnosti od, do tada, neprikosnovenog predsjednika Stjepana Mesića! I kada je »kalkulirao« sa svim podrepašima koji su, vjerujući kako će za sebe iznjedriti bilo kakvu korist, zaboravili na ideale i programe zbog kojih su im njihovi birači podarili glas.

Nakon svih izbornih povjerenstava, nakon svih opsjena koje su nam podarili »nezavisni« i »intelektualci«, od Ive Lončara, preko Zlatka Kramarića do Slavena Letice, nakon knjigovodstvenog rebalansa demokratskog života u Hrvatskoj, jasno je da su samo glumci profitirali.

Kao i u lošoj kazališnoj predstavi, na gubitku je samo publika, svi mi koji smo vjerovali da, ako ne u prvom, onda makar u drugom ili trećem činu, možemo od naših aktera i redatelja doživjeti nešto tako nedostižno i tako nasušno potrebno.

Katarzu.