– Ovo je šamar kakav nismo očekivali nakon trinaest godina istjerivanja pravde i tri osuđujuće presude, s pravom su bili ogorčeni sinovi umaškog ugostitelja Srbislava Petrova, koji je okrutno ubijen 1991. godine, kada je prošle godine Mesić pomilovao Baruna. »Kakvu poruku Predsjednik šalje o Hrvatskoj ako pravomoćno osuđenim ljudima oprašta takva nedjela i kako bi se osjećao da je u našoj koži?«, zavapili su najavivši da će prodati kuću i odseliti jer ne žele u takvoj državi živjeti.

Ako to do sada nisu učinili, sasvim će sigurno nakon ponovnog milovanja predsjednikove ruke po glavi svirepih sudionika ubojstva koji su u to doba bili čelni ljudi tamošnje policije! I to će mini etničko čišćenje ići na dušu Stjepana Mesića koji kod kuće izgleda ima više razumijevanja za zločince nego li za žrtve, dok sasvim suprotno istupa kada je, primjerice, Srebrenica u pitanju. Bez obzira što je Mesićeva odluka u skladu s njegovim zakonskim ovlaštenjima, ona je u suprotnosti s moralom i civilizacijskim tekovinama toliko da otvara mjesta sumnji nije li motivirana nečim opipljivijim nego li pukim milosrđem prema onima koji su skrenuli s pravoga puta.

Kada je Mesić prošle godine pomilovao Baruna, unatoč tome što je Vrhovni sud 2003. potvrdio presudu riječkoga Županijskog suda od osam godina zatvora, u njegovom Uredu ponijeli su se krajnje neprofesionalno odbivši vijest potvrditi novinarima iako je dotični već šetao kao slobodan građanin ove zemlje. Tada su iz Mesićeva kabineta tvrdili da ćemo »odgovor« dobiti u Narodnim novinama, da bi Hina nedugo potom izvijestila o pomilovanjima i spomenula pedesetogodišnjaka kojemu su »oproštene« tri godine!

Da se veleredovi dodjeljuju za velenered, bilo bi ih potrebno dodijeliti znatno više za velenepravde koje su u kratkom vremenu počinjene kada su pomilovanja u pitanju. Mesiću je sada još preostalo da svoju blagost pokaže i prema izvršitelju ubojstva Petrova, Ekremu Kadiriću, koji ga je zatukao čekićem i potom zapalio u automobilu.