Predsjedniku Republike Stjepanu Mesiću uručeno je, odlukom Sabora, najviše hrvatsko odličje – Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom. Obrazloženje koje je u trenutku dodjele izrekao predsjednik Sabora Vladimir Šeks sasvim je primjereno »povijesnoj ulozi« predsjednika Republike: »Glasajući za njega na predsjedničkim izborima dva puta, građani Hrvatske su g. Mesiću dali veliko povjerenje i to povjerenje uvažava i Sabor«. Mesić je dao »nemjerljiv doprinos međunarodnoj afirmaciji Hrvatske kao zemlje demokracije i vladavine prava, te promicanju ravnopravnosti, sigurnosti i stabilnosti svih zemalja«, istaknuo je Šeks. Povod za odlikovanje je sasvim primjeren, Dan državnosti koji se slavi 25. lipnja, na godišnjicu usvajanja hrvatske »Deklaracije o neovisnosti« (naravno, njezin naziv nije takav, ali je ona imala za Hrvatsku gotovo isti značaj koji je američka Deklaracija o neovisnosti imala za sjevernoameričke stanovnike britanskih kolonija). Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom najviše je hrvatsko odličje koje se dodjeljuje poglavarima stranih država: dobili su ga predsjednici Italije, Argentine, Čilea, Albanije, kraljica Elizabeta II. i, sasvim neprincipijelno, i predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch, valjda zato što je bio blizak prijatelja Antuna Vrdoljaka kojega je i progurao u članstvo MOO. Naravnom, šalim se, jer je Samaranch imao velike zasluge za olimpijsku afirmaciju Hrvatske.

Ali što možemo kada strani diplomati u Hrvatskoj, iz zemalja čiji su državni poglavari dobili to priznanje, napuče usne kad čuju da je to priznanje dobio i Samaranch. Ne zato što ne zaslužuje odličje, već zato što nikako ne zaslužuje baš to odličje, koje bi trebalo biti namijenjeno stranim državnicima. A budući da Samaranch nije državnik, iako je možda bio utjecajniji i od pravih državnika, a dobio je to odličje, onda se nameću dva zaključka: ili to odličje nije namijenjeno samo državnim poglavarima, što bi trebalo ispraviti u zakonu o odličjima, ili hrvatski protokol nema pojma tko su državnici, a tko nisu. Kao što vidimo, hoćemo li se igrati legalista, povoda ima bezbroj u Lijepoj našoj, koja vrvi ovakvim besmislicama tipa Orwellove uzrečice: »Sve su životinje jednake, samo su neke jednakije«. No to je još i najmanje zlo. Predsjednik Mesić je drugi hrvatski državnik, štoviše državni poglavar, koji je odlikovan ovim najvišim hrvatskim odličjem koje krasi naziv »velered«. Koji je naziv, uzgred rečeno, još jedan specijalitet hrvatskog novogovora, pače »velegovora«. Pojam »velered« je besmislica, jer bi to trebala biti sintagma koja označuju najviše odličje. Pojam »velered« ne postoji ni u jednom rječniku hrvatskog jezika, jer je to artificijelna kreacija velepoglavara, vrhovnika i suverena – predsjednika Republike Franje Tuđmana. Kojemu je, prvome, od hrvatskih predsjednika ovo odličje i uručeno. Pojam »velered« ista je takva »velebesmislica« kao i pojam »veleposlanik«, jer već samo pojam poslanik predstavlja hrvatsku inačicu za ambasadora, iako je Tuđman žarko želio hrvatske ambasadore nazvati poklisarima dok mu nisu iz Zavoda za jezik HAZU objasnili da hrvatski jezik ne običava preuzimati tuđice iz grčke jezičke tradicije već preferira latinsku tradiciju, po kojoj bi ambasador – naziv provansalskog podrijetla – trebao biti zamijenjen latinskim »oratur apud« ili »legatus« (a koji se posljednji naziv uvriježio kasnije samo za papine poslanike kod svjetovnih vladara).

Ova manija odličjima sastavni dio je hrvatskog »grandeura«, grandomanije kojom je Tuđman htio malu Hrvatsku promaknuti u red »srednjih (i najstarijih) europskih država«. Od te medaljetomanije boluju pripadnici hrvatskoh establišmenta, nova politička klasa ogrezla u krađi privatizacije, korupciji, klijentelizmu, nepotizmu i inim zloporabama. Može se čak reći da je golema inflacija tih medaljeta vidljivi simptom snobovštine, simptom političkih i kulturnih parvenija, koji se kiteći medaljetama sami sebe pričinjaju kao pravi državnici. I već zbog toga, šteta je što sam predsjednik Mesić, koji svakako zaslužuje takvu medaljetu – a kad su je drugi dobili, zašto ne bi i on? – nije smogao snage da odbije tu počast, i da kaže, trezveno i skromno – ako mi je već morate dati, onda mi je dajte na kraju mandata, kad se svode računi mojeg ukupnog djelovanja kao predsjednika. Šteta što takvog nešto nije rekao predlagateljima. Ostao bi predsjednik-građanin, a ovako je postao predsjednik-medaljeta. Kao i svi drugi.