Sumnje nema. Tony Blair je čovjek (pol)mjeseca. Postao je predsjedatelj EU-a, dobitnik Olimpijskih igara, domaćin G-8 i nakon bombaškog udara na London službeni antiteroristički vođa. Premda političari uživaju u gomilanju funkcija, čini se da se Blair ovoga puta prekrcao i da možda žali što nije lider Račanova nepretrgavajućeg kova. Jer to je mnogo nezahtjevnije nego biti lider Churchillova formata i znati se ponašati više nego što to nalaže ciklički birokratizam. Od državnika koji je tražio treći put, a potom se izgubio na raskrsnici, ne treba očekivati da će Hrvatskoj ukinuti vize, što nije vezano uz Gotovinu, a kamoli ubrzati primanje u EU. Gospodin Blair nažalost spada u provincijalnu generaciju modernih globalnih političara koji svijet ne vide dalje od dežurnog činovničkog (ne)ažuriranja.

Najviše što oni mogu učiniti je postići lobistički uspjeh svoje stvari (izbori ili rat u Iraku) te odrađivati mandat u međunarodnim organizacijama do granice nacionalnog kapitala. Susret G-8 u Edinburghu i teroristički pokolj u Londonu iskorišten je za heureka izradu prigodničarskog kauzaliteta kako je glavni izvor današnjeg terorizma u siromaštvu. A ono se može smanjiti kriptokolonijalističkim paternalizmom iliti otpisivanjem dugova Africi, koji su već ionako mnogostruko preplaćeni. Ne stvara terorizam siromaštvo, jer bi onda ovaj crni kontinent, kojemu su prihodi uza svu stranu pomoć niži nego što su bili prije 25 godina, bio epicentar svjetskog terorizma, nego ga stvara hegemonističko, otimačko bogatstvo. Upravo ta stalna osvajačka, imperijalistička volja, zamotana u demokratsko-tržišnu retoriku, da vlada tuđim resursima izaziva na pobunu koja može objektivno biti samo asimetrična, a to znači revolucionarna, gerilska, teroristička. Dok od imperijalizma stradavaju čitavi strani "nekompetentni narodi" čije vlade drži pod kontrolom upravo taj svjetski razvojni "Establishment", od terorizma stradavaju nejednako siromašne, ali jednako nevine domaće žrtve kojima upravlja taj isti razvojni poredak.

Svjetski vođe ne žele imati nikakvih neposrednih dodira s tim siromašnim narodima, nego samo s njihovim bogatim političkim "predstavnicima" preko kojih iz dotične siromašne zemlje izvlače dobit koja pripada tom narodu. Koliko je samo cinizma u Blairovu posezanju za "ravnopravnošću" kada tvrdi da "stvarni razvoj može doći samo kroz partnerstvo. Ne da bogati diktiraju siromašnima. Ne da siromašni zahtijevaju od bogatih. Nego usklađivanjem prava i odgovornosti". Ako ste Geldof ili Bono ili Blair, u tom partnerstvu možete uspjeti pridruživanjem prikupljanju estradne pomoći za Afriku, ali ako ste Afrika, onda sustavnu pomoć možete očekivati samo kroz Božju intervenciju, budući da se Africi koja je dosad dobila trilijun dolara, navodno ne može i nikad neće moći pomoći.

No, ako je u Africi glavni problem manjak "anđela", u Maloj Aziji je problem višak "đavola" koji napadaju zemlje siromašne sigurnošću kao što su SAD i UK. Ne znajući zbog čega uopće nastaje recentni terorizam, SAD i UK su se odlučili povesti globalni antiteroristički rat koji bi zauvijek uništio njegove uzroke. Međutim, umjesto da unište te "nepoznate" preduvjete za razvoj terorizma koji uništava njihov način života, oni su naprosto sami žrtvovali svoj način života i svoje demokratske norme na oltar svog preventivnog neoimperijalizma. Jer ako SAD i UK danas ne prigrabe naftne resurse, sutra će ih oteti Kina i Indija. Zašto vođe naroda hiperindividualista ne vjeruju u individualizam terorista, već ga nastoje podržaviti? Takav "antiteroristički rat" ne samo da ne može dovesti do postterorističkog mira, nego će čitavo 21. stoljeće pretvoriti u stoljeće rata.

Umjesto novog međunarodnog poretka, rodila se samo nova vrsta rata, kome je svrha da legalno napada države koje proglasi neprijateljskima. I kad Blair kaže da je svrha terorizma upravo to - "da terorizira ljude, a mi nećemo biti terorizirani", onda se treba pitati, ako to već po sebi nije jasno, nije li slična svrha i preventivnog antiterorističkog rata - da "antiterorizira" neke druge ljude? Jer pravedni se svjetski mir ne brani u Engleskoj, Americi i Iraku, ili proglašavanjem NATO-a realizacijom Kantova ideala vječnog mira, kako bi to želio Francis Fukuyama, nego u mirnom svjetskom definiranju pravde, tj. u praktičnom prihvaćanju dostojanstva svakog naroda kao legitimno neterorističnog.