Ako ste pak malo radoznali, kao, na primjer, ja, onda odgovor znate. A on je vrlo jednostavan – ubila ga je država. Ta je država počela ubijati davno, već usporedno sa svojim formiranjem u proljeće 1945. godine, a skončala je na početku 90-ih godina prošloga stoljeća masovnim ubojstvima u ratu. Istrage mogu danas donekle ili možda posve rekonstruirati poznata pojedinačna ubojstva, ali istraga o naredbodavcu trebala bi rekonstruirati cijeli sustav koji bi obuhvatio svu političku hijerarhiju, stotine, tisuće pa i stotine tisuća ljudi članstvom u Savezu komunista, a i drukčije, odanih zločinačkoj državnoj organizaciji zvanoj socijalistička Jugoslavija.

Kad danas neki jugonostalgičarski mudraci slave bivšu državu, znaju reći kako je njome bio nezadovoljan tek mali postotak ljudi, pa su na neki način i zaslužili da budu proganjani i ubijani. “Zaboravljaju” pri tome da se jugoslavenska politička idila nije temeljila na slobodi čiji bi protivnici bili iznimka, nego na gušiteljima slobode koji su svoje protivnike progonili kao iznimke. Jugoslaviju je povezivao spremnost na zločin protiv onog koji bi to povezivanje doveo u pitanje.

Jugoslavija ili smrt, komunizam ili smrt, Partija ili smrt – to je u ekstremu bio model na kojem se država temeljila. Taj je model bio tako prijeteći da ga, na primjer, u svojim ostavkama nakon sloma u Karađorđevu 1971. godine nisu porekli ni Savka, ni Tripalo, ni drugi. Otpadnici od svetinja ostajali su vjerni svetinjama, koje se pak nisu razlikovale od drugih svetinja u povijesti i suvremenosti kojima je u ime njihove uzvišenosti zločin bio “dopušten”. Ta “dopuštenost” zločina u javnosti je bivše države stvarala ozračje u kojem je bilo normalno Staru Gradišku, Lepoglavu i Goli otok puniti političkim zatvorenicima i ubijati političke emigrante. Danas u Hrvatskoj postoji na desetke, stotine i tisuće ljudi u politici, u različitim državnim službama – i pravosudnim, i policijskim, i obavještajnim, zatim u medijima i drugdje, koji su sudjelovali u tim zlima i u njihovu javnom odboravanju. Mnogi od njih su u vrijeme Tuđmanove vladavine nastojali u javnosti obojiti istim bojama kojima je bilo obojeno vrijeme komunističke represije u kojoj su na ovaj ili na onaj način sudjelovali, a podosta ih se pak novoj vlasti ponudilo i u sustavu do danas ostalo. Sustav uvijek takve traži, i takvi sustav lako nalaze.

Ante Đapić ovih je dana izjavio kako vodi privatnu istragu o ubojstvu svoga strica, a on i HSP su uporni zagovornici lustracije. Možda se otkriju ubojice i naredbodavci ubojstva i Đurekovića i Đapićeva strica i Brune Bušića i drugih, no bi li lustracija obuhvatila ili mimoišla, na primjer, Ivicu Račana, s čijom strankom danas Đapićeva stranka koalira? Kako bi u toj lustraciji prošao Mesićev savjetnik Budimir Lončar, a i mnogi drugi? Bi li se Ivo Sanader odrekao usluga onih novinara koji ga danas slave, a bili su u Jugoslaviji prvaci u ozloglašavanju “nacionalističkih pojava” i ljudi koji su završavali u rasponu od gubitka posla i tamnovanja do gubitka glave? Savka i Budiša također su koalirali sa svojim “krvnicima”, a u Hrvatskoj jedva ima stranke u kojoj nema onih koji na dušama ne nose represivne tamnine iz prošlosti.

Sada može biti zanimljivo čitati i istraživati po kojem je scenariju ubijen neki hrvatski politički emigrant, ali imena koja se u tom scenariju spominju – od Stane Dolanca, tadašnjeg jugoslavenskog ministra policije, do neposrednih izvršitelja – imala su istu političku legitimacju kao i mnoštvo drugih imena čuvara države i sustava. Podosta tih imena je u današnjoj Hrvatskoj umreženo u različitim političkim i drugim interesima u kojima ni grijeh ni nedužnosti nisu kriterij, nego su kriterij upravo ti interesi. Hrvati su žrtve “po prirodi”, a njihovi krvnici to automatski shvaćaju kao svoje iskupljenje.