Neuspjeh Jadranke Reihl-Kir, udovice zapovjednika osječke policije ubijenog u Tenji 1991., da potakne represivna tijela da raščiste ubojstvo njezinog supruga i civila u Osijeku 1991., zapanjujući je primjer namjerne opstrukcije vladavine prava, i to od onih koji dobivaju plaću kako bi Hrvatska bila pravna država. Nakon što je kao saborska zastupnica SDP-a u trećesiječanjskom mandatu četiri godine policiju i Državno odvjetništvo uzalud molila da uvaže dokaze koje im je pronašla, Jadranka Reihl-Kir razočarano je napustila politiku. »Pod utjecajem politike i vlasti, bila Račanova ili Sanaderova, Državno odvjetništvo i policija namjerno su odbijali provesti istinsku istragu. Kolika sam samo poniženja proživjela! Državni odvjetnik, koji bi svaki dokaz morao upijati poput spužve, često me nije želio ni primiti«, kazala je jučer našemu listu rezignirana Jadranka Reihl-Kir.

Odmah poslije izborne pobjede 2000., nova SDP-ova saborska zastupnica podnijela je iscrpan zahtjev za novom kriminalističkom obradom ubojstva Josipa Reihl-Kira, ali i srpskih civila u Osijeku 1991. Pomogli su joj policajci koji su s tih slučajeva skinuti neposredno nakon što su zločini počinjeni. »Zahtjev sam osobno odnijela tadašnjem ministru i ravnatelju policije Lučinu i Ostojiću te tadašnjem državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom«.

Policija je 2001. obavila novu kriminalističku obradu, a onda je sve stalo u Državnome odvjetništvu. »Mladen Bajić, koji je zamijenio Radovana Ortynskog, obećao mi je da će osobno preuzeti te predmete, ali mjesecima se ništa nije događalo. Nekoliko sam ga puta posjetila. Uvijek je bio ljubazan, obećavao da će nastaviti, ali ništa«, sjeća se Jadranka Reihl-Kir. Potom ju je Bajić upozorio da ključni svjedok slučaja njezinoga supruga nije dao iskaz pred istražnim sucem, što ju je uplašilo i zbog sigurnosti svjedoka, ali i zato što iskaz koji nije uzeo istražni sudac ne može biti dokaz na sudu. Odlučila se s Bajićem dogovoriti da taj svjedok svjedoči i pred istražnim sucem. I tada je počela agonija.

»Više nisam mogla do Bajića. Mjeseci su prolazili, a ja do njega naprosto više nisam mogla. Jednostavno, shvatila da ne želi sa mnom razgovarati. Zaključila sam da nije bilo političke volje da se išta riješi. Ne pitajte me kako to da se Bajić uopće mora osvrtati na to ima li ili nema političke volje. U tome i jest problem – znam to nakon što se 14 godina borim s hrvatskim pravosuđem«, ogorčena je Jadranka Reihl-Kir.

Preko treće osobe ipak ga je našla, ali su opet mjeseci prošli dok je Bajić na kraju ipak organizirao davanje iskaza u Istražnome centru Županijskoga suda u Vukovaru, i to nakon što je svjedok, uplašen neučinkovitošću »pravne države«, već bio odustao. »Ni Račan mi nije pomogao. Obećao je, ali nije učinio. Bila sam izvan sebe, raspadala sam se od muke«, prisjeća se Jadranka Reihl-Kir vremena u kojemu je bila razapeta između svjedokova straha i Bajićeva odbijanja da organizira saslušanje. Ipak, napokon, 14. listopada 2003., ključni svjedok potvrdio je istražnome sucu Županijskoga suda u Vukovaru: da, vidio sam Branimira Glavaša na mjestu ubojstva Josipa Reihl-Kira neposredno uoči zločina, kako raspoređuje policajce govoreći: »Majmuni jedni, šta ste stali s obje strane ceste, poubijat ćete jedni druge!« »Bilo je to neposredno uoči izbora na kojima je pobijedio HDZ. Maksimalno iscrpljena i razočarana, podnijela sam ostavku u stranci i napustila politiku jer sam shvatila da nema političke volje da se išta riješi. Toliko sam im uvjerljivih dokaza donijela, a ništa nisu učinili! A neće, bojim se, ni sad, osim ako ne bude pritiska izvana. Moraju nas pritisnuti ili Haški sud, ili EU, ili SAD. Sami nemamo ni snage ni volje«, pesimistično zaključuje Jadranka Reihl-Kir.