Slučaj Glavaš", provociran friškim reaktualiziranjem njegovih navodnih ratnih "zasluga", o kojima se u medijima ne govori prvi put, zapravo je najbolji indikator odnosa države spram ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane. Ozbiljnost države potpuno kompromitira činjenica da se tim neugodnim (dugo i nepriznatim) problemom znatno više bave mediji nego tzv. institucije pravne države. Paradoksalno je da Državno odvjetništvo djeluje tek na poticaj medija, a poražavajuće da svojim učincima ostavlja dojam fingiranog i kratkoročnog opserviranja problema, više dok se duhovi ne smire nego radi konačnog utvrđivanja istine i sankcioniranja počinitelja možebitnih zločina. Građani Hrvatske za koje nikad nije bilo dvojbeno mogu li Hrvati u obrambenom oslobodilačkom ratu počiniti zločin, kao ni da takav akt ne može biti alibiran "patriotskom osvetom", imaju razloga za puno nepovjerenje spram ovdašnjeg pravosuđa koje, govoreći bez eufemizama, funkcionira po diktatu politike. Dakako, ne samo kad su u pitanju zločini počinjeni u ratu, nego i krimeni u miru.

Da nije Ike Šarić i osuđujuće presude protiv Mirka Norca i "gospićke skupine" za ubojstva civila, teza o nemogućnosti zločina u oslobodilačkom ratu bila bi naša teorija i naša "junačka" praksa. Uz ovakvo Državno odvjetništvo, policiju i sudove, prevladavajuću političku klimu koja i sam spomen hrvatskog zločina još percipira kao nacionalnu izdaju, ne treba u dogledno vrijeme očekivati serioznije institucionalno tretiranje ovog problema. Glavaš to znade, i ma koliko bio uzdrman medijskim prokazivanjem njegove uloge u ratnom Osijeku, nišanske sprave precizno je podesio prema državnom vrhu kojemu je malo što iz životopisa slavonskog "šerifa" neznano. Ergo, ako je kampanja protiv dehadeiziranog Branimira Glavaša kreirana u centru hrvatske političke moći (Sanader-Šeks) kao svojevrsna odmazda za njegovo (regionalističko) disidentstvo, oni koji su je osmislili morali su računati i na kolateralne žrtve. Šeks, prije svih. Jerbo, ma koliko on snivao "savršeno spokojan" sanak HDZ-ova pravednika, u rečeno doba bio je šef Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, što će reći nadređeni bivšem odmetnutom drugaru. Zato mu je, ako ne javno komentirati "konfabulacije dotičnog gospodina", makar u tišini svoje privatnosti evaluirati njegove poruke. A one nisu nimalo bezazlene. Ne samo po predsjednika Sabora, nego i po glavnog državnog odvjetnika. Pogotovu ako je točno, kako to Glavaš kazuje, da je još u srpnju 2003., replicirajući na tadašnje slične prozivke za ratne zločine, Bajiću uputio predstavku zahtijevajući da nadležna tijela obave sve potrebne mjere i radnje radi utvrđivanja istine o ubojstvima u Osijeku 1991. godine. No, Državno odvjetništvo nije od Glavaša uzelo iskaz ni tada, a ni (do)sada. Niti je razjasnilo što se dogodilo s navodno zaštićenim svjedokom koji je progovorio o likvidacijama civila u Osijeku, a čiji je zabrinuti otac šokirao javnost tvrdnjom da mu je sin otet i transportiran u Državno odvjetništvo u Zagrebu. Nerazumno otkrivajući njegov identitet i ne pribojavajući se mogućih (kaznenih) konzekvenci.

Je li zatečeni otac dezavuiranjem iskaza svoga sina kao 1991. g. malodobnika koji da niti je sudjelovao niti nazočio spornom događaju o kojemu svjedoči, prestravljen pokušao prevenirati mogući Glavašev odgovor na optužbe prije nego se one razbiju o sinovljevu glavu? Ili je posrijedi nešto drugo? Priča je konfuzna, a reagiranje odgovornih institucija diletantsko, zbunjujuće i nevjerodostojno. No, ako je "nestali svjedok" tako brižno iskompromitiran i hitro legitimiran ne bi li ga se nagnalo da se predomisli, što je s drugim očevicima koji su izrazili spremnost pomoći u istrazi i rasvjetljavanju navodnih zločina? Zanimaju li oni Državno odvjetništvo, hoće li biti saslušani i prihvaćeni kao relevantni svjedoci? Treba li uopće očekivati pokretanje istrage, a potom i postupka koji bi u konačnici rezultirao pobjedom istine? Sudski epilog teško ćemo dočekati... Ima to u vidu i notorni Glavaš pa osim što vitla liječničkim (psihijatrijskim) kartonima onih što ga spominju u kontekstu ratnih zločina, još se i šegači sa svima. "Duboko sam uvjeren da bih, da sam radio i postupao na takav način kako mi se pokušava imputirati (medijski), bio sankcioniran još u vrijeme Domovinskog rata", bubnut će i ostati živ, pače i duhovit, svemoćni slavonski gazda koji je medije krotio koltom o pojasu, a Sanadera regionalizmom u predizbornom proglasu.

Ovaj je narod presit toksičnog škarta što ga je producirala politika. Godinama se ne sanira, nego ciklički probija fiktivne brane, opako djelujući na mentalno zdravlje nacije. No, ovdašnje "Legije" ne brinu zatvorske kazne od 40 godina, ovdje, kažu, nema organiziranog kriminala niti zločinačkih organizacija, nekmoli političara umočenih u ratni zločin. Tek glav(aš)injanja...