Predsjednik Sabora, a 1991. šef regionalnoga kriznog štaba Vladimir Šeks, govori istinu tvrdeći da u to vrijeme kaosa nitko nije doista kontrolirao cijeli grad i sve grupe koje su u njemu ratovale

ZAGREB - Jesu li ratne 1991. Dravom plutali leševi u Osijeku ubijenih civila? Tko je odgovoran za to? Tko je ubio novinara Paula Douglasa Jenksa? Tko je likvidirao Matu Šabana, vođu paramilitarne skupine iz Juga II? Je li Josip Reihl-Kir bio žrtva ubojstva u afektu ili je Antuna Gudelja netko svjesno potaknuo na ubojstvo? Je li Branimir Glavaš u to vrijeme bio doista »gospodar života i smrti« u Osijeku? Je li on doista naređivao odvođenje, zlostavljanje i ubojstva civila i političkih neistomišljenika?

Rat je 1991. širom otvorio vrata pakla u Osijeku. To nije bio frontovski rat dviju vojski. Uostalom, u kolovozu, kada je istočna Slavonija već duboko uronila u rat, i nije bilo ozbiljne, organizirane obrane grada i okolnih sela. Osijek je bio okružen s tri strane, pod kišom granata svih mogućih vrsta. Snajperi su sijali smrt ulicama. JNA je u gradu držala i na njega pucala iz dviju kasarni i Poligona C na rubu grada. Ginulo se u stanovima, na ulicama, tržnici... Ubijale su mine, metci, granate, bombe...

Mnogi su Osječani pobjegli na sigurnija područja, a oni koji su se ostali organizirali su se i borili kako su znali i umjeli. I grad i okolna sela su se, pogotovo početkom rata, branili i lovačkim puškama i onima zaostalim još iz Drugog svjetskog rata. Oružje se plaćalo iz vlastitog džepa. I to skupo. Kalašnjikov je stajao i po tri-četiri tadašnje prosječne plaće. Svako selo i gotovo svaka četvrt imali su svoje »dečke« koji su slušali samo svoje zapovjednike i nikoga drugoga. I nije bila tajna da su neki uz obranu grada nastavili i neke svoje mutne predratne poslove, uključujući i zauzimanje ili pljačkanje praznih stanova te otimanje atraktivnih poslovnih prostora. Istini za volju, u to je vrijeme sve to malo koga doista zabrinjavalo. Većina se brinula o kako u ratnom kaosu zbrinuti i osigurati sebe i svoju obitelj.

Predsjednik Sabora, a tada šef regionalnog kriznog štaba Vladimir Šeks, govori istinu tvrdeći da u to vrijeme kaosa nitko nije doista kontrolirao cijeli grad i sve grupe koje su u njemu ratovale. Glavaš je, doduše, bio jedan od najutjecajnijih, ako ne i najutjecajniji čovjek u obrani grada. No, kao novinarka koja je najveći dio rata do Božića 1991. provela u Osijeku znam da ni on nije kontrolirao baš sve te gradski ratničke grupe. A bilo je i onih koje su pod zapovjedništvom bivših francuskih legionara stizale i iz drugih dijelova Hrvatske.

Priče o zločinima nad civilima, ali i švercu droge kao izvoru novca za nabavu oružja, počele su Osijekom kolati u kasnu jesen 1991. Iako su me te priče zanimale, nisam uspjela skupiti nijedan ozbiljniji dokaz ili svjedočanstvo koje bi ih doista potvrdilo. Prema onome što je poslije objavljeno u medijima, nije to uspjelo ni drugim novinarima.

Ako se već tada počelo službeno istraživati koliko u njima ima istine, kao što neki tvrde, nikada nismo čuli za rezultate tih istraga. Nažalost, ni poslije rata. Prvih se poratnih godina iz samog državnog vrha poricala svaka mogućnost da su ljudi u odorama Hrvatske vojske mogli počiniti zločine, a kasnije se o toj temi uglavnom progovaralo samo u sklopu političkih borbi. Upravo je zbog toga sada važnije nego ikada da istraga o kojoj govori i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić bude vrlo čvrsto pravno utemeljena, bez političkih igara i igrica. Jer, samo takvu istragu zaslužuju i žrtve i grad koji je toliko propatio u ratu.