Novi list: 22. 07. 2005.
Četrdeset štruca kruha
Piše: Branko Mijić
Negdje između nerazjašnjenih ubojstava civila devedesetih u Osijeku, kojima se bavi i Haški sud prema priznanju ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt, i kurtoaznih američkih rukovanja premijera Ive Sanadera s Juniorom Bushom i Terminatorom Arnijem, kao potpuno nebitna vijest provlači se priznanje Vlade da su naši gospodarski pokazatelji katastrofalni.
Rast BDP-a znatno je tromiji od projiciranog, a inflacija znatno viša od planirane! U svakoj normalnoj zemlji to bi bio pravi razlog za alarm i prvi stupanj borbene gotovosti, no ne i u Hrvatskoj koju više zanima hoće li Glavaš u glib odgovornosti za ratne zločine uspjeti povući i bivšeg prijatelja Šeksa. S druge strane, dok predsjednik Vlade pozira u sporednim hodnicima Bijele kuće s američkim dužnosnicima, trošeći devizne dnevnice bez pokrića, dolar je ponovo oslabio u odnosu na euro i ostale svjetske valute. Zašto? Zato što je čelnik američke središnje banke Fed Alan Greenspan pred Kongresom dao pozitivne procjene o stanju u američkom gospodarstvu, ali »za ulagače na deviznim tržištima nije zvučao dovoljno optimistično«, pa je dolar zabilježio gubitke prema najvažnijim međunarodnim valutama. Tako banalan, a tako bolan razlog za uzbunu.
– Umjesto da potiče razvoj i izvodi reforme, Vlada je odabrala pogrešan put i proračun krpa na teret najsiromašnijih slojeva, optužuje jedan od vodećih ljudi SDP-a Slavko Linić. S pravom, jer najugroženiji slojevi stanovništva, kojima je HDZ u predizbornom opsjenarstvu obećavao sve i svašta, umirovljenici, branitelji i najsiromašniji, srozali su svoj životni standard. Lider opozicije Ivica Račan izračunao je da umirovljenici danas mogu kupiti čak 40 štruca kruha manje nego li koncem 2003. godine zbog pada kupovne moći, što ni za bogate nije malo.
Kada već nema kruha, naciji se nudi igara. No Sanaderovo blještavilo laskavog i brzopoteznog ulaska Hrvatske u Europsku uniju već je odavno stavljeno na dno rezervne klupe trikova za motiviranje masa. Do zdravstvenih participacija, početka jeseni i nove školske godine, tog tradicionalnog »timinga« udara na obiteljske budžete, zaboravit će se i pompa oko otvaranja autoceste Zagreb – Split. Jer, što ti vrijedi prometna povezanost kada si siromaštvom vezan na sjedenje kod kuće. Očigledno, Račan i drugovi na Sanaderovim proračunskim rupama gradit će »crnu rupu« koja bi HDZ-u mogla isisati glasove iz biračkih kutija i progutati njihovu vladajuću zvijezdu u bezdanu neimaštine.
Ono što bi nakon pesimističnih konstatacija moralo uslijediti, jest konačno razvojni i gospodarski program koji kao cjelovitu strategiju i taktiku nije definirala još niti jedna hrvatska vlada. U protivnom bit ćemo prisiljeni na sve pesimističnije reprize doskočice o Kurti i Murti.