Nakon pobjede na parlamentarnim izborima Ivo Sanader iz temelja je promijenio politiku HDZ-a prema Haškom sudu, ali dosad to nije izazivalo veće reakcije među hrvatskim iseljenicima. Mirno su, kao uostalom i Hrvati u domovini, pratili kako su povike protiv Haaga i u slavu optuženih generala odjednom zamijenili taksativni nalozi državnim organima – identificirati, locirati, uhititi, transferirati.

Ali, predstavnici hrvatske dijaspore okupljeni u Hrvatsko-američku udrugu (CAA), a nju čine ljudi koji su stekli ime u SAD-u, odlučili su 5. kolovoza organizirati prosvjede s istim onim prkosnim porukama na valu kojih se HDZ vratio na vlast. Na meti je glavna haška tužiteljica Carla del Ponte i njezino tretiranje Oluje kao zločinačkog pothvata, ali »dijaspora želi podići glas i protiv svih onih u Hrvatskoj koji Gotovinu žele predati Haškome sudu«. Da je takva izjava nekog uglednog iseljenika stigla prije tri, četiri godine Sanader bi je toplo pozdravio i ustvrdio kako se radi o još jednom dokazu da je Račanova vlada razbila teškom mukom uspostavljeno jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. I na dan kad je u Oluji oslobođen taj grad Sanader bi otišao u Knin da se pridruži zakazanim prosvjedima i obnavlja pokidane veze s našima u svijetu.

Međutim, vremena su sada takva da, primjerice, Andrija Hebrang naglašava kako činjenica da je netko ugledni gospodarstvenik ili znanstvenik ne znači automatski da razumije politiku hrvatske Vlade. A niti povijesne silnice koje Hrvatsku vode prema Europskoj uniji i to baš preko Haaga i Gotovine. Prosvjede pred hrvatskim diplomatskim misijama Sanader može ignorirati, ali što će učiniti ako se u Kninu okupi veći broj nabrijanih domaćih i inozemnih Hrvata i počnu slaviti Gotovinu i prozivati Vladu? Neugodna situacija.