Gotovo nijedna dosadašnja hadezeovska vlada nije tako brzo kolabirala kao ova, jer u proteklih 19 mjeseci, zbog lokalnih i predsjedničkih izbora, nije stigla ni artikulirati svoj program preporoda Hrvatske, dok će preostale dvije godine potrošiti na pripreme za parlamentarne, na što je međustranačkim klijentelizmom tjera medijski mandatar Radimir Čačić. Zbog toga se zaoštrava i pregrupiranje u samom HDZ-u.

Već se na početku osnivanja HDZ-a vidjelo da će ta stranka kronično patiti od viška vodstva. U srpnju 1989. zakazano je osnivanje HDZ-a u hotelu Panorama gdje su se okupile stotine pristaša, ali ne i Josip Manolić i Franjo Tuđman koji su održali osnivačku sjednicu u Jarunu. Slobodan Praljak je ispalio svoj govor pred Panoramom, a treći lider Vlado Veselica otišao je u "Savski mlin". Osnivanje je, dakle, proteklo u znaku "svi protiv sviju". Međutim, prigodom konstituiranja zagrebačkog HDZ-a u studenome, nakon Boljkovčeva pozivanja na trodiobu vlasti, Tuđman je dreknuo da hadezeovci moraju imati sve u svojim rukama. Otada je i počela praksa "sve za jednoga, jedan za sve".

Udari na vrhu koji su počeli s Mesićem i Manolićem, a nastavili se s Pašalićem, Glavašem i Šeksom, izbacili su na Tuđmanovo mjesto Ivu Sanadera. On je trebao demokratizirati stranku i donijeti program suprotan tradicionalnim navadama — privatizaciji, tj. materijalizaciji hrvatstva. Strateški je to bilo moguće europeizacijom hrvatstva ili stvaranjem takvih uvjeta da se do bogatstva i razvoja mora dolaziti na transparentan način, na koji su to činili hrvatski iseljenici.

Krucijalni uvjet da se to i dogodi ležao je u usvajanju europskog pravosuđa, što će reći u suradnji s Haagom.

Time završava normativna, idealistička, a počinje izvedbena, realistička politika. Ako Sanader ne preda Gotovinu, nema ništa od priključivanja EU-u pa će na izborima biti kažnjen zbog kočenja Hrvatske. A ako izruči Gotovinu, past će na izborima. Manevarski je prostor Sanadera i na stranačkoj i na državnoj razini time nepodnošljivo reduciran i on postaje talac toga neizbježivog quid pro quoa. S druge strane, odlazak Glavaša iz HDZ-a podigao je demokratski rejting ove stranke, ali je oslobodio centrifugalne snage na stranačkoj desnici kojoj se nakon "detuđmanizacije" nimalo ne sviđa "dehadezeizacija" HDZ-a, odnosno ni verbalno koncilijantna politika prema Srbima ni retoričko-akcijska suradnja s Haagom. Budući da HDZ nema problema na svojoj ljevici jer ona ne postoji, sve se pretvara u trajni sukob na desnici.

Glavaš doživljava najavu optužnice zbog umorstva osječkih Srba kao podmetanje koje dolazi iz državnog vrha (čitaj Šeksa), a Šeks, koji je tada bio šef Kriznog štaba bez čije se dozvole nije moglo napraviti ništa, reagira na to transcendentalnim spokojem poput novo(pre)pečenoga gurua. Putnika za Haag je sve više, ali kako kaže Merčep, ni on u Haag ne želi bez svoga nadređenog — Vladimira Šeksa. Glavaš je deklasirao HDZ u Slavoniji i njega se očigledno ne želi više držati na (političkom) životu pa će ga se, po svemu sudeći, "haagaizirati" nezastarijevajućim ratnim zločinom. S odlaskom Glavaša drma se, bar u Osijeku, i Đapić. Sanaderu bi se dugoročno bilo oportuno riješiti i Šeksa. Jer ako ga se ne odrekne, smanjit će si euroiluzije i dojam o demokratizaciji stranke, tj. demokratizacije desnice u stranci, ali ako ga se odrekne, izgubit će unutarstranačke izbore. Time nastaje još jedan quid pro quo za Sanadera.

Te neprestane hadezeovske priče za laku noć narodu i/ili vječni počinak protivnika dale bi se po običaju pomesti pod tepih da Hrvatska podiže svoju stopu rasta. "Pokrenimo Hrvatsku" bio je animirajući slogan, ali bez strategije pokretanja gospodarstva — uistinu teško izvediv. Premda je Vlada za intelektualne usluge potrošila veliki kapital, do sada od njih nije imala vidljivije koristi. Više se vremena potrošilo na montiranje općedruštvenog i multidisciplinarnog konsenzusa oko nepostojeće ali buduće strategije nego na izradu te čarobne računice koja bi napokon pokrenula Hrvatsku. I umjesto da je krenula Hrvatska, kretao se Sanader, ali bez nekog jačeg efekta. Preko svojih međunarodnih stranačkih veza obavljao je državne poslove, a državne je veze koristio za promicanje svoje stranke u europskoj i svjetskoj pučkostranačkoj zajednici. Izostalo je pomlađivanje, racionalizacija i "centriranje" stranke, nije stvorena kritična masa modernih hadezeovaca, ukoliko to nije contradictio in adjecto, bez čega Sanader gubi lidersku perspektivu i u stranci i u zemlji.