U gotovo svim anketama što se kod nas provode, hrvatsko pravosuđe dobiva najnepovoljniju ocjenu. U odgovorima na pitanje u koga imaju najmanje povjerenja, građani najčešće na prvo mjesto stavljaju sudove. Jednako tako, sudovi neslavno prednjače i u anketama o korumpiranosti. Teško bi se moglo reći da takve optužbe građani iznose "napamet", da ih, bez argumenata, izvlače iz rukava, premda se takve tvrdnje ponekad čine labavima i neutemeljenima.

Kad se, međutim, nešto dublje pročeprka po nekim "slučajevima", na površinu izbije vrlo neugodan vonj koji onečisti zrak u sudnicama i oko njih. Nije li tako bilo i s onim što se događalo u Općinskom sudu u Supetru? I uzalud je glavna akterica tog slučaja, sutkinja i predsjednica Ivana Domić, davala javnosti do znanja da je dobro radila i ispravno postupala — najviše su razine, sve do Ustavnog suda, utvrdile da upravo "supetarski slučaj" spada među crnje stranice hrvatskog pravosuđa. Dodali bismo da je to, možda, jedan od najslikovitijih pokazatelja o tome zbog čega su građani gubili povjerenje u suce i u pravosudna tijela.

Sutkinja Ivana Domić — utvrdili su to i Državno sudbeno vijeće i Ustavni sud — nije se pridržavala prvog stavka 84. članka Zakona o parničnom postupku, i otuda se počela valjati lavina njezinih grijeha. U zakonu je, naime, propisano da bi tek u slučaju kad bi postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, sud mogao postaviti privremenog zastupnika. A sutkinja Domić je, prema optužbi, u čak 114 parničnih predmeta u kojima su tuženici bili označeni kao osobe nepoznatog boravišta, odmah, bez provjeravanja, postavljala privremene zastupnike. I to uvijek iste ljude, trojicu supetarskih odvjetnika. Dapače, utvrdio je Ustavni sud: sutkinja Domić je "kao prvu radnju u postupku donosila rješenje o postavljanju privremenog zastupnika". Nije joj smetalo to što je iz iskustva znala da ti privremeni zastupnici neće ni doći na zakazane glavne rasprave, a kamoli da će svojski zastupati nepoznate im klijente.