EU i jugoistok Europe ulaze u neizvjesno razdoblje. Kako će tko u toj situaciji proći ovisit će i o diplomatskom umijeću vodstava pojedinih zemalja. Dakako, države koje su dovoljno gospodarski snažne i politički stabilne mogle bi postići bolji rezultat od onih koje to nisu. No, kao i u nekim prijašnjim situacijama, presudnu ulogu mogao bi odigrati i pravilan odabir saveznika

Iako nije konkretizirao o kojim procesima i zemljama je riječ, jasno je da se to zapravo tiče svih s tog prostora. Hrvatska će u tom razdoblju definitivno doznati hoće li prema EU krenuti samostalno ili će ostati u paketu sa Srbijom. Bosna i Hercegovina se već kroz unutarnje reforme pokušava preobraziti iz daytonske u tzv. bruxellesu BiH, a najavljene su i ustavne promjene u toj državi. Crna Gora bi u proljeće 2006. trebala održati svoj referendum o neovisnosti.

U vezi s budućim statusom Kosova organiziraju se razgovori na relaciji Priština - Beograd, a također su u planu i međunarodne konferencije. Srbija je dobila zeleno svjetlo za početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om, dok Makedonija očekuje dobivanje točnog datuma za otvaranje pristupnih pregovora s tom asocijacijom. Albanija je nakon uspješno provedenih najnovijih izbora dobila pozitivne ocjene kao politički stabilna zemlja. Sve države s navedenog prostora imaju ambiciju postati punopravnim članicama EU-a. Međutim, posljednjih mjeseci situacija u vezi s tim prilično se izmijenila. Nakon propasti referenduma za europski ustav u Francuskoj i Nizozemskoj te odgađanja britanske odluke o istom pitanju, stigle su i poruke iz kojih se da iščitati gubljenje interesa pojedinih, ključnih članica EU-a za daljnje proširenje.

S obzirom na odnose snaga, nije isključeno da takvo raspoloženje postane i službenom bruxelleskom politikom. Prema jednoj od varijanti izrečenoj prije nekoliko dana na Glasu Amerike, postoji mogućnost da bi, u tom slučaju, SAD mogao »popuniti eventualni vakuum« na jugoistoku Europe. Toj količini neizvjesnosti treba pridodati i onu koja se tiče moguće preraspodjele savezništava između pojedinih zemalja EU-a.

Tijekom svog posjeta Parizu čelnica njemačke oporbe Angela Merkel pokušavala je umiriti tamošnje krugove zbog najavljene promjene vanjske politike Berlina u slučaju njezine pobjede na izborima, tvrdnjama kako bi te dvije zemlje ponovo trebale preuzeti ulogu »europskog motora«, ma što god to značilo. Što se tiče Turske, Merkel je isključila svaku mogućnost pridruživanja te zemlje Europskoj uniji nudeći joj status »privilegiranog partnerstva«. U vezi s Turskom slično je raspoloženje i u političkim krugovima u Francuskoj.

U tim raspravama jugoistok Europe se zasad ne spominje, iako su i Merkel i Stoiber (čelnik CSU-a) u više navrata poduprli pristup Hrvatske EU. Ni službeni Pariz nije bez razloga uz Rumunjsku i Bugarsku i Hrvatsku izuzeo od onih zemalja o čijem bi se pristupu EU u toj zemlji moralo odlučiti referendumom. To je vrlo jasna poruka našoj zemlji, iako su kasnije određenu zabrinutost izazvale izjave novog premijera Villepina i ministra unutarnjih poslova Sarkozyja koji su se nedavno usprotivili, barem zasad, daljnjem širenju Unije.

Dakle, osim razlika u vezi s budućnosti EU-a, moguće je pucanje postojećih savezništava, osovina, i stvaranje nekih novih. Za takvu »promjenu strana« svatko se motivira svojim vlastitim interesima (Njemačka, primjerice, hoće postati stalnim članom Vijeća sigurnosti, što sadašnjoj vladi u Berlinu ne uspijeva zbog veta SAD-a). I Hrvatska, vodeći se svojim nacionalnim interesima, pokušava pronaći svoje mjesto kako u postojećem tako i u mogućim odnosima snaga. S tim u vezi nedavni posjet hrvatskog državnog izaslanstva SAD-u, zemlji s kojom smo, iako to naša diplomacija nerado priznaje, u posljednje vrijeme, recimo to blago, slabo komunicirali, dogodio se u zgodan čas. Predsjednik Vlade Ivo Sanader tražio je a, prema njegovim riječima, i dobio potporu američkog predsjednika Busha za pristup Hrvatske u NATO i EU. Premijerov je dojam da je SAD zadovoljan ulogom Hrvatske u međunarodnoj zajednici, posebice njezinim članstvom u antiterorističkoj koaliciji. Najavio je i angažman naše zemlje u »jačanju demokracije u Afganistanu i Iraku«. Iako još nije do kraja jasno što bi sve to trebalo podrazumijevati, nedavno je Hrvatski sabor donio odluku o brojčanom snaženju hrvatskog policijskog kontingenta u Afganistanu.

Iz svega je razvidno da i EU i jugoistok Europe ulaze u prilično neizvjesno razdoblje. Kako će tko u toj novonastaloj situaciji - kada nam se sprema »trajna stabilizacija« ovog područja - proći, ovisit će i o diplomatskom umijeću vodstava pojedinih zemalja. Dakako, države koje su dovoljno gospodarski snažne i iznutra politički stabilne mogle bi na kraju postići bolji rezultat od onih koje to nisu. No, kao i u nekim prijašnjim situacijama, presudnu ulogu mogao bi odigrati i pravilan odabir saveznika.