Ubojstava srpskih civila u Osijeku - kraće 'slučaj Glavaš' - aktualiziraju pitanje stupnja nezavisnosti naših pravosudnih institucija. Ovog je puta u fokusu rad Državnog odvjetništva: mediji ga prikazuju glavnim krivcem prespora rješavanja svih vapijućih pitanja - od privatizacijske pljačke preko Gotovine i Caritasa do ratnih zločina. Ruglu se izvrgava Bajićevo objašnjenje 'u proceduri je', i unisono zaključuje "…razlog zaboravljivosti glavnog državnog odvjetnika sadržan je, očito, u političkoj motivaciji njegova djelovanja". (Citiram 'Feral', hrvatski tjednik s najboljom crnom kronikom.)

No može li se hrvatsku šutnju liječiti medijskim linčem? Zbog čega se i najintelektualnije naše novine ponose neznanjem? I odakle u tako mladoj demokraciji ovoliko kolektivne skleroze? Uz treće: kako su izgledale prve godine 'detuđmanizacije'? Mesić je hapsio Pašalića preko HTV-a, Račan je tajkune pustio da mirno žive u Hrvatskoj, a Gotovinu da ide gdje hoće; djecu je ministar Vidović iz političkih razloga prepustio na brigu bogobojaznom stolaru… Ortinski je nakon spektakla za javnost na sudu popušio s mafijom. Teško da je išta od toga tada moglo biti drugačije. No danas stanje jest bitno drugačije.

Prvo, zbog pritiska EU za punu suradnju s Haagom. Drugo, zbog transformacije HDZ-a. Treće, zbog profesionalizacije rada Državnog odvjetništva… Ali nezavisnih se medija ne tiču takve sitnice… Ignoriraju Zakon a Bajića tretiraju ne kao most između izvršne i sudske vlasti nego kao šerifa u New Yorku - nesposobnog, naravno. Ipak - jedino besprijekorna zakonska procedura garantira političku neovisnost pravosuđa. A tko god išta zna o Bajićevu radu, mora znati da bez pravih dokaza optužnicu neće podići ni protiv koga, pa ni protiv Glavaša, ma koliki bili pritisci da to napravi. Medijski i politički.