Bandić je obrazac populista sa značkom SDP-a kojeg ideologija ne zanima. Zanimaju ga vlast i moć, te će nakon preuzimanja Zagreba i slabo demantirane predsjedničke ambicije morati učvrstiti svoj položaj i unutar SDP-a. Rat s Račanom čini se neizbježnim. Nakon njega, sadašnji bi šef partije mogao, u miru svoje bračke idile, zbrajati koliko štruca kruha može kupiti od svoje dužnosničke mirovine

Ivica Račan, šef SDP-a, priprema se ili za predizbornu kampanju ili za mirovinu. Prošlotjedno zbrajanje koliko štruca kruha može umirovljenik prosječnih primanja kupiti sada, te ponosno isticanje da je za njegove koalicijske vlasti bilo više kruha, navodi nas, naime, na pogađanje zašto se šef opozicije upravo sad bavi mirovinama. Logičnije bi možda bilo da se Račan, uoči ljetovanja u svojoj kućici na Braču, pozabavi cijenama na moru. Ili da se zapita nije li, možda, cestarina za Split preskupa, ako mu je i ovaj put, uz raskošni »mercedes«, ne plate neke zabavne novine? No, iskusni Račan ne govori to radi sebe, nego radi političkih suparnika koji su ga posljednjih tjedana nadmašili u brizi za umirovljenike, radnike i poštenu inteligenciju. Dok se bavio unutarstranačkim lijevim skretanjima, opravdavao Bandićev antidemokratski stil i kolebao o ustavnim tužbama zbog izgubljenih parlamentarnih bitaka, Ivo Sanader je umirovljenicima dao ponudu koja se ne može odbiti, dok je Radimir Čačić ni manje ni više sastavio vladu u sjeni. I to od Račanovih suradnika i ministara.

Nakon toga, Račanu nije preostalo drugo nego da krene u ljetnu ofenzivu, dostojnu pokislog srpnja. Najbliži suradnici, poput socijalno osviještene i uvijek budne Željke Antunović, te pomalo izgubljenog Slavka Linića, koji više ni u Rijeci ništa ne znači, priredili su podatke, uzete su stare statistike koje pogoduju opozicijskom pogledu na vlast, i u javnost je izbila alarmantna briga vrha SDP-a za svekoliki puk. »Sada umirovljenici jedu četrdeset štruca kruha mjesečno manje nego što su jeli za moje vlasti«, zagrmio je Račan kao da su im on, Budiša i Tomčić servirali kolače. Prvo je to izjavio na HTV-u, u prisustvu zgranutog Vladimira Šeksa, koji nije imao dobre odgovore na takvu demagogiju, dostojnu najboljih račanovskih vremena. Nakon toga, štruce kruha našle su se i na partijskoj konferenciji za novinare, no teško će to pomoći Račanu u privlačenju umirovljenika. Vlada i HDZ očito nude bolje rješenje - povrat duga umirovljenicima u nekoliko rata i kratkom roku - i tu se rastapa svaka demagogija. Sanader ima bolje adute za umirovljenike koji bi već u travnju trebali dobiti prvi novčani obrok, pa ga i prijetnja raskida sporazuma s HSU-om sve manje zanima. Račanove štruce kruha, kao i loša ekonomska statistika, koju je vrh SDP-a iznio kao dokaz da Vlada loše radi, nisu vjerodostojna kritika koju smo očekivali od političkih veterana. Naime, partijski su lideri iznijeli statističke podatke iz prvog kvartala, jer im oni bolje odgovaraju od posljednjih istraživanja. Račan je u ofenzivu, čini se, krenuo puškom napunjenom ćorcima.

Druga činjenica koja je usporenog šefa SDP-a natjerala da se u ovo doba godine uopće trgne, svakako je političko-medijska obnova HNS-a, na kojoj radi Radimir Čačić. Agilni Čačić ostvaruje svoj medijski plan, po kojem svakom zainteresiranom građaninu želi objasniti svoju želju da postane premijer. Bez srama, iako njegovu stranku podupire osam-devet posto birača, najavio je premijersku ambiciju, koju je potom potkožio vladom u sjeni. Ljeto je dobro za medijske senzacije te vrste, a instituciju »vlade u sjeni« čitatelji još nisu prožvakali, jer se opozicijskim liderima uopće ne da s time baviti.

Čačić je u »ministre« uvrstio članove svih velikih stranaka, te jake izvanstranačke kandidate, s njihovim znanjem ili bez. Nikica Valentić, Jozo Radoš, Ljubo Jurčić i Vesna Pusić u istoj vladi? To je teže zamisliti nego ujedinjenje Hajduka i Dinama, ali dobro zvuči. Većina Čačićevih »ministara«, istina, šuti o angažmanu »u sjeni«, a razlozi su dvojaki. Prvo, neki od njih ne misle o povratku politici. Oni koji to namjeravaju, drugo, mogli bi imati problema u vlastitoj stranci, ako sada počnu igrati u Čačićevoj momčadi. Očekivanije bi bilo da »vladu u sjeni« napravi Račan. Kao stvarni kandidat za budućeg premijera, Račan bi trebao predstaviti potencijalne ministre, pa i nekakav program. Prepuštajući mjesto u medijima »premijeru« Čačiću, Račan gubi važnu bitku. No, možda jesen donese iznenađenje iz socijaldemokratskog stožera u obliku neke originalne zamisli, a ne pukog prepričavanja statističkih izvješća.

U međuvremenu, zanimljivo je gledati kako SDP vlada u Zagrebu. Takva bi se matrica, naime, mogla ponoviti u cijeloj zemlji, postane li SDP vladajuća stranka. Milan Bandić, po utjecaju drugi čovjek SDP-a i prvi Zagrepčanin, počinio je u prvih mjesec dana mandata toliko prekršaja demokratske procedure i iskazao toliko nepoštovanje zdravog razuma i društvenog morala da su na prosvjed bili prisiljeni i formalni čuvari demokracije i stečevina civilnog društva. Na Bandićev način vladanja primjedbe su imali pučki pravobranitelj, GONG i pravobraniteljica za jednakost spolova, što je rezultat koji nije, svojedobno, ostvario niti ultranepopularni, oktroirani gradski šef Zlatko Canjuga. Bandić se ponaša kao zatvorenik nakon robije, u koju se sam smjestio, bježeći pijan pred policijom. Danas je pijan od vlasti, a glavobolju dobivaju zaštitnici demokracije, kojima postaje jasno kako u Zagrebu imaju posla s čovjekom koji smatra da je zajedno s izborima dobio i feudalna prava na zemlju, novac i kmetove.

Bandićev problem Račan će teško riješiti uobičajenim prodavanjem magle, uočljivim u recentnoj brizi za umirovljenike, radnike i druge biračke. Bandić je obrazac populista sa značkom SDP-a, kojeg ideologija uopće ne zanima. Zanimaju ga samo vlast i moć, te će nakon preuzimanja Zagreba i slabo demantirane predsjedničke ambicije morati učvrstiti svoj položaj i unutar SDP-a. Rat s Račanom čini se neizbježnim. Nakon njega, sadašnji bi šef partije mogao, u miru svoje bračke idile, zbrajati koliko štruca kruha može kupiti od vlastite, dužnosničke mirovine.