PRIJEVREMENI IZBORI Dilema trebaju li oni Hrvatskoj suvišna je s obzora sposobnosti HDZ-a da u ostatku mandata nešto bitno promijeni i činjenice da opozicija nije u stanju ponuditi svoju strategiju i taktiku izlaska Hrvatske iz doista duboke krize

Prošlo je godinu i pol dana od kada je bila formirana aktualna Vlada koja je formalno-pravno koalicijska, a faktički je HDZ-ovska. Da podsjetimo, HDZ je osvojio 66 mandata i da bi mogao formirati novu vladu, morao je osigurati podršku još najmanje 12 zastupnika. Budući da je HSS odbio mogućnost sudjelovanja u koalicijskoj vladi (HSS je osvojio 10 mandata), a ulazak HSP-a u vladu ne bi bio s radošću prihvaćen od međunarodne zajednice, HDZ je bio prinuđen pregovarati s nekoliko partnera: s HSU-om (tri zastupnika), HSLS-om (dva), DC-om (jedan), s SDSS-om (tri) te ostalim zastupnicima nacionalnih manjina (pet zastupnika). U tim pregovorima HDZ je morao pristati na niz zahtjeva SDSS-a i HSU-a koji su imali i financijske implikacije (ubrzati povratak izbjeglih Srba, vratiti uzurpiranu imovinu izbjeglih Srba, vratiti dug umirovljenicima…), tako da se postavljalo pitanje hoće li HDZ to moći ispuniti. S druge strane, oslanjanje na zastupnike predstavnika nacionalnih manjina značilo je i značajan otklon od politike koju je HDZ prakticirao tijekom 90-ih godina.

U prvim političkim potezima koje je nakon formiranja nove Vlade učinio njen predsjednik dr. Ivo Sanader (neki su bili sasvim simbolični kao što je čestitanje pravoslavnog Božića pripadnicima srpske nacionalne manjine osobnom prisutnošću) izgledalo je da HDZ doista želi napraviti značajan politički zaokret prema političkom centru ili, kako se to uobičajilo kazati, da on želi postati moderna konzervativna politička stranka europskog tipa. Nešto kasnije prihvaćanje kooperativne suradnje s Haaškim sudom i tužiteljstvom, koje je rezultiralo i izručenjem nekoliko generala HV-a (Markač, Čermak…) kao i spremnost Vlade da prihvati neke kritike javnosti (primjerice smjena nekoliko državnih činovnika) bili su dodatna potvrda spomenute želje. Naravno, taj zaokret se mogao shvatiti i kao potez iz (političke) nužde. Naime, Sanaderu i njegovim suradnicima je bilo sasvim jasno da bi, ako bi nastavili onu politiku koju je HDZ vodio tijekom 90-ih godina, a koju su dijelom proklamirali i u predizbornoj kampanji u studenome 2003. godine, to Hrvatsku vodilo u političku izolaciju.

Iz obzora domaće političke scene, s razlogom se moglo postaviti pitanje kako će reagirati izborno tijelo HDZ-a na ovaj politički zaokret. Neće li možda doći do značajnih "komešanja" unutar HDZ-a, pa čak i vidljivih rascjepa?!! Ako isključimo iznenadni odlazak Branimira Glavaša i njegovih pristaša, do vidljivih rascjepa nije došlo. Očekivalo se da će rezultati lokalnih izbora, predviđenih za 15. svibnja 2005. godine, rječitije i bolje pokazati u kojoj je mjeri HDZ-ovo izborno tijelo nezadovoljno. Iako je izborna apstinencija bila izrazito visoka (na izbore je izišlo tek oko 39 posto birača), može se reći da HDZ nije polučio izrazito loš rezultat (dobio je na nivou cijele države oko 6 posto manje glasova nego na parlamentarnim izborima 2003. godine), ali treba naglasiti da je među apstinentima zasigurno bilo dosta razočaranih HDZ-ovih birača.

Sumarno iskazano može se reći: to je uzaludan i nepotreban posao. Uzaludan je zbog toga što veći dio biračkog tijela HDZ-a naprosto ne prihvaća kretanje te stranke prema političkom centru. Prosječan ideološki profil HDZ-ovih glasača je konzervativan i dosadašnja pozicija HDZ-a ga je u osnovi izražavala i zastupala. U tome smislu Sanaderovo nastojanje doista predstavlja svojevrsno političko nasilje nad vlastitim biračima. Uostalom, u posljednje vrijeme je sasvim vidljivo da je podrška unutar stranke njegovim nastojanjima vrlo ograničena. Možda bi se moglo reći i to da je dvojbeno u kojoj mjeri i najbliži Sanaderovi suradnici (Hebrang, Šeks, Kalmeta…) intimno prihvaćaju njegova nastojanja. Na crti ovog razmišljanja nije isključen ni scenarij koji će prisiliti Sanadera na odstupanje. To se može dogoditi ako politički rejting HDZ-a bude toliko nizak da unutarstranački nezadovoljnici kao glavni uzrok tog debakla mogu uzeti upravo sam pokušaj da se od HDZ-a napravi ono što on u svojoj biti nije niti može biti.

Naša je, dakle, teza da HDZ treba ostati konzervativna i nacionalistička stranka, jer za nju pretežno i glasuju građani takvih političkih i ideoloških uvjerenja.

Međutim, daleko je značajniji jedan drugi uvid do kojega se je moglo doći u ovih godinu i pol (druge) vladavine HDZ-a. To je spoznaja da je HDZ kao stranka nesposoban da bi uspješno vladao Hrvatskom. Iako je donekle promijenio, pa i pomladio, dio svojih kadrova na vodećim političkim funkcijama, pokazalo se da oni u prosjeku nisu ništa sposobniji i uspješniji u odnosu na one iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Ovdje nije potrebno opširnije navoditi sve podatke iz kojih je vidljivo da se umjesto onog predizborno najavljenog "pokretanja Hrvatske", dogodilo svojevrsno "umrtvljenje Hrvatske".

Ono što dodatno delegitimira HDZ kao sposobnu stranku za vladanje jest činjenica da vrijeme provedeno u opoziciji nije iskoristila da formulira jednu suvislu strategiju gospodarskog i društvenog razvoja koja će se bitno razlikovati od kakve-takve strategije koju je prakticirala prethodna Račanova vlada, a njena bit je bila državno investiranje (uz pomoć međunarodnih kredita) u cestovnu i drugu infrastrukturu i time postizanje visokih stopa gospodarskog rasta. Začuđuje da HDZ-ovi ekonomski eksperti, ako ih je imao, nisu imali u vidu ovu elementarnu činjenicu zbog koje stranka ne zna što činiti kada je dobila vlast.

Da stvar bude gora, HDZ je u ovih 18 mjeseci uspio vrlo brzo povratiti neke elemente starog stila vladanja, zbog čega je ukupna situacija u društvu još gora. Usprkos rezolutnim Sanaderovim najavama da neće biti velikih kadrovskih smjena, velike smjene napravljene su kako u svim tijelima državne uprave (policija, carina, porezna uprava…), tako i u javnim poduzećima. Teško je reći koliko iznosi precizan broj smijenjenih ljudi, ali po našoj gruboj procjeni on se kreće između 2,5 i 3 tisuće ljudi. Zanimljivo je da se opozicijske stranke nisu ni potrudile utvrditi točan broj, a zanimljivo je i to da o toj temi više javno i ne govore. Možda i zbog toga da bi nakon eventualnog povratka na vlast mogle to isto činiti.

Kadrovsko premrežavanje državnih institucija i javnih poduzeća HDZ-ovskim ljudima omogućio je bolju poziciju i HDZ-u bliskim ljudima u području gospodarstva koji su lakše dolazili do novih poslova, često na taj način da su novi HDZ-ovi ljudi bez velikih i opravdanih razloga prekidali poslovnu suradnju s firmama koje su dobro obavljale svoje poslove. Možda se i podaci o nedostatnom punjenju proračuna mogu dovesti u vezu s ovom spregom HDZ-ovih ljudi u vlasti i u gospodarstvu (takva praksa poznata je iz 90-ih godina prošlog stoljeća).

Imajući sve ovo na umu, dilema trebaju li Hrvatskoj prijevremeni parlamentarni izbori ili ne je suvišna promatrajući je iz obzora sposobnosti HDZ-a da u sljedeće dvije i pol godine nešto bitno promijeni u načinu vladanja. To više što sada HDZ ima problema s održavanjem formalne većine u Zastupničkom domu koju je bio osigurao na početku mandata.