Da se 1991./ 1992. godine u Osijeku dogodilo 27 ubojstava koja do danas nisu razjašnjena službeno je potvrdio i osječki načelnik PU-a Stipe Rimac. Ali, priča koja nadilazi ogoljenu crnu statistiku rata u gradu na Dravi i tendira konačnom pravosudnom epilogu zločina, proglašava se umobolnom. Tzv. tajni (figurativno zaštićeni) svjedok, kojega je javnosti legitimirao vlastiti otac dodatno mu "pakirajući" i svojedobnu eksploziju u dvorištu osječkog PU-a Krunoslav Fehir, prema Glavaševoj "ekspertizi" pacijent je Drage Hedla, "Feralova" novinara koji je lavinu pokrenuo. Hedl je, pak, opsesivno-kompulzivni tip, manično fiksiran na osobu osječkoga "gospodara života i smrti" kojega bi, za svaki slučaj, strijeljao dvaput. Riječju, psiholabilan i neubrojiv, što Glavaš potkrepljuje tvrdnjom kako se dvaput pokušao ubiti. Njegove samoubilačke porive nije poticao odiozni slavonski "baja", nego — nesretne ljubavi. A one su mu, mora biti, toliko pomračile um da mu se priviđaju zločini s Glavašem u ulozi glavnog nalogodavca egzekucija. Cilj takve "poremećene kampanje" je Glavaša smjestiti iza brave, što se, uvjeren je prvooptuženi, neće dogoditi, ali će Hedl završiti u nekoj od zatvorenih ustanova za psihički bolesne osobe. Svojedobno je i još jedan "pijetao" što je glasno kukurijekao o ratnim zločinima u koje je navodno umočen Branimir Glavaš, osječki branitelj Vjenceslav Bill, proglašen psihijatrijskim slučajem. Jerbo je u svojim "fantazmagorijama" notornoga Glavaša prozvao odgovornim za ubojstvo zapovjednika obrane osječkog naselja Jug2, Mate Šabića (svjedočio je i o drugim smaknućima). Po istoj matrici, diskvalificiranja potencijalnih svjedoka ratnih zločina na račun njihove navodne mentalne neuravnoteženosti, prije nekoliko godina pokušalo se neutralizirati i izjave bivšeg šefa VP-a u Šibeniku Marija Barišića. Štoviše, diskreditirati ga kao krunskog svjedoka u slučaju zločina u vojnim zatvorima Lora i Kuline. U dnevnom tisku čak je objavljen njegov liječnički karton iz kojega je razvidno da je obolio od PTSP-a. Barišić se, unatoč prijetnjama i nesmiljenoj torturi kojoj je bio izložen, a zbog čega je neko vrijeme imao i danonoćnu policijsku zaštitu, nije dao pokolebati. Razotkrio je da je njegova anamneza dospjela u novine s faksa glavnog kadrovika HRM-a (Hrvatske ratne mornarice) Ante Beljana, kojemu se, nota bene, zbog toga nije dogodio ni službeni prijekor nadređenih, nekmoli štogod više. Ništa čudno, pogotovo ima li se u vidu da je čak i odvjetnik Željko Olujić, gostujući u jednoj "Latinici", za Barišića bez imalo profesionalnih etičkih dvojbi izjavio kako je prolupao. I ne samo Olujić ...

Dakle, ma koliko se činilo da je u poratnoj Hrvatskoj pozamašan broj psihički oboljelih, svakim danom, kako nam je rat dalje, njih je sve više. Doduše, ta vrsta bolesti nekima ne smeta da obavljaju odgovorne državne i lokalne funkcije, dok je za druge presudan faktor njihova društvenog i svakog drugog izopćenja. Jedne je PTSP puknuo na "kreativno političko stvaralaštvo", druge na klasično ludilo i neuračunljivost. Napose im se ne može vjerovati kada progovaraju o ratu, jer tada iz njih izviru nataložene frustracije i opskurne noćne more. Jedina prednost ovog mučnog poremećaja jest da im se svaka "tlapnja" prašta, jerbo oni su — neubrojivi.

Kada o istoj temi govori žena, kao što je slučaj s udovicom ubijenog osječkog načelnika policije Josipa Reihla Kira, Jadrankom, slijede joj nešto drukčije (dis)kvalifikacije. Glavaš joj javno replicira besramnim šamaranjem, pozivajući je da ne glumi ucviljenu udovicu jer je već dovoljno kapitalizirala smrt svojega muža koji je "poginuo na poslu". Budući da me ne pušta na miru već godinama i optužuje za smrt svojega muža, neka kaže kakvi su im bili odnosi godinu dana prije njegove pogibije. Ja je mogu podsjetiti s kim je živjela u izvanbračnoj zajednici — krucijalni je argument Glavaševe obrane! Zloguki muški svjedoci izbacuju se iz "sedla" psihičkim poremećajima, stereotipima koji pucaju ravno u muškost, jer kakav je to muškarac s dijagnozom mentalne labilnosti. Žene "izvan kontrole" po istom modelu dovoljno je proglasiti preljubnicama, čime im je ispisana smrtna presuda u našem zatvorenom, primitivnom društvu. Za psihijatre doista posla koliko voliš! A što je s kontraargumentima? Zar nije jedino važno koliko je istine u tim svjedočenjima i može li se ona nepobitno dokazati? Hedlove nesretne ljubavi i privatnost Jadranke Reihl Kir, ili Barišićev PTSP, ne mogu biti "opće dobro"u funkciji javnosti. Ali dokazi o ratnim zločinima, ako ih imaju, nisu njihova privatna stvar, jer konzekventno razrješavanje tih hipoteka pridonosi nacionalnoj katarzi i afirmaciji pravne države.