Tko se to srami Domovinskog rata danas, tko to samome sebi odriče herojstvo i povijesne zasluge za samostalnost Hrvatske, kojima se do jučer hvastao i na čiji je račun dobio niz ordenja, počasti i privilegija?

S pravom se valja zapitati je li Franjo Tuđman pogriješio kada je Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša nagradio Spomenicama i dao im generalske epolete, jer spomenuti dvojac, nakon »otkrića« mnogobrojnih ubojstava civila u Osijeku devedesetih, učestalo i sve više minorizira svoju ulogu u Domovinskom ratu. Vladimir Šeks sada tvrdi kako nije imao nikakvih »nadležnosti nad vojnim, policijskim i postrojbama Sekretarijata narodne obrane«. Njegov nekadašnji pajdaš iz tih dana, a sada ljuti suparnik Branimir Glavaš, pripominje da je bojna koja se po njemu nazivala »Branimirovom« tek legenda kojoj on nije izdavao zapovijedi, jer s vojskom nije imao nikakve veze »dok u studenom 1991. nije prešao u odjel za informativno-političku djelatnost zapovjedništva obrane Osijeka«!

Što se to zbiva s onima bez kojih još do jučer ne bi bilo Hrvatske i samostalne države, kada mijenjaju svoje životopise i retuširaju svoj portret iz samohvale u činovnički kukavičluk? Nakon svog tog poncijevskog pranja i ribanja nikoga ne bi iznenadilo da se progresivno uključi i centrifuga, pa netko uskoro skrušeno prizna kako je razmišljao i o dezerterstvu, ali mu se za to nije ukazala prilika.

»BOB« devedesetih nije postojao, kao što ni Šeks i Glavaš nisu paradirali u maskirnim odorama, nisu postojali niti svi ti vučkovići, petrovići, kutlići, a kamoli njihovi likvidatori, pa kako bi onda njihovi leševi plovili Dravom kada ona tada uopće nije tuda tekla? Čemu sva ta »novinarska arheologija« kada je još malo nedostajalo da sve prekrije duboko Panonsko more zaborava u kojemu bi okamine zločina bile tek suvenirom, a ne nemirom. A tako su se lijepo sjajili Veleredi kralja Dmitra Zvonimira, spomenice i generalski pleteri na dičnim grudima i ramenima čiji bi ih vlasnici uskoro mogli proglasiti sušičavim i rahitičnim. Takvi, gotovo bogalji, nikako nisu mogli ubijati, oni na zločine nikada nisu mogli niti pomisliti, a kamoli ih poticati ili zapovjediti. Očigledno, više nema sape u plućima koja su 1990. na jednom HDZ-ovom skupu grmjela: »Svi koji se hrvatskom nacionalnom pokretu nađu na putu, pa bili oni i naša rođena braća, bit će maknuti milom ili silom!«