STAMBENA ŠTEDNJA, (NE)NAŠTIMANA RAČUNICA, SREZANI POTICAJI

Da nije bilo nužno hitno uštedjeti 80 milijuna kuna u proračunu, vjerojatno se ne bi polovicom srpnja rezali poticaji za stambenu štednju ma koliko se Ministarstvo financija upinjalo dokazati drukčije. To ne znači da je sustav stambene štednje bio idealan i da su bili savršeno "pogođeni" stari poticaji što su s 25 posto smanjeni na 15 posto. Još manje to znači da stambene štedionice u Hrvatskoj nisu profitabilne ustanove već životare o kruhu i vodi. Ne griješi Ministarstvo financija kada tvrdi da sustav stambene štednje nije postigao očekivane rezultate i nije podignuo stambenu izgradnju, to godinama pričaju čak i same štedionice.

Ministarstvo propušta kazati da je sustav prije sedam godina manjkavo postavljen jer nije, kako je to praksa u drugim državama, omogućio štedišama predfinanciranje. Jednostavno, domaći sustav stambene štednje nije građanima dopuštao dobivanje kredita prilikom uključivanja u stambenu štednju već su morali čekati na zajam minimalno dvije godine. Tako u Hrvatskoj baš i nije bila atraktivna stambena štednja, a i štedionice nisu štednju građana mogle živahnije plasirati u kredite. Cijena koja je plaćena manjkavim sustavom jest činjenica da masa kredita stambenih štedionica ne veseli nikoga: ni ministarstvo ni štedionice.

U reagiranju kojeg je medijima uputilo Ministarstvo financija potaknuto kritiziranjem svojih računica na temelju kojih je promijenjen zakon o stambenoj štednji i srezani državni poticaji, nije negiran nijedan podatak kojim smo se drznuli reći kako su ponešto podignuli masu poticaja a manjom prikazali masu odobrenih kredita, naglasivši tako nužnost hitne promjene zakona i smanjivanja poticaja. Ministarstvo i dalje veli da je u redu u masu poticaja računati i milijune koji još nisu stigli na račune štediša jer je taj novac predviđen ovogodišnjim proračunom. To što još nisu isplaćeni, možemo objesiti mačku o rep. Smatraju da nije najbistrije masi odobrenih kredita stambenim štedišama pribrajati i otplaćene zajmove, premda isto to čine s poticajima za već otplaćene zajmove. Podučavaju nas da se podaci ne miksaju i da se ne mogu uz bok stavljati brojevi s kraja prošle godine s onim iz ove godine. Jer, njihovi su brojevi jedini relevantni i nije na nama da ih "osvježavamo" novijim podacima, premda Ministarstvo može u zakonskom tekstu predviđati budućnost i galopirajući rast poticaja.

Forte tog reagiranja resornog ministarstva trebao je biti podatak koji su nam otkrili - štedionice su 3,5 milijarde kuna uložile u vrijednosne papire a većina je trebala biti u stambenoj izgradnji. Pritom ministarstvo ne govori da su se i stambene štedionice žalile što novac štediša ne mogu bez predfinanciranja usmjeravati u kredite štedišama, a ne spominje ni to da je štedionicama zakonom točno propisano gdje smiju držati novac štediša. Još manje nam Ministarstvo govori da su te milijarde ušteđevine građana štedionice plasirale kod države: u vrijednosne papire Republike Hrvatske i republičkih fondova...

Mogli bismo još lamentirati o brojevima ali i ovo je prosječnom građaninu previše. Jasno je njemu da štedionice, kako već rekosmo, nisu socijalne nego profitabilne ustanove koje bi vjerojatno radije brale kamate s kredita nego prinose s vrijednosnih papira. Njega nitko nije pitao želi li da se iz kuna što mu se uzimaju porezima potiču ljudi koji su se odlučili na stambenu štednju, a njegov je problem ako se nema čime uključiti i sam u taj sustav i brati poticaje ma koliki bili. Svima koji su uključeni u stambenu štednju ili će to tek učiniti, uz radovanje što im je ovo ministarstvo financija omogućilo ekspresno dobivanje kredita i korištenje tih sredstava i za opremanje stana te mogućnost da jednom godišnje promjene štedionicu, predstoji da ubuduće pažljivo prate sve rebalanse proračuna. Ne znači to da će poticaji opet biti srezani, već samo jednostavan fakat da je lakše davati razna obećanja nego ih održavati, osobito kad ste u Ministarstvu financija.