Vjesnik: 01. 08. 2005.
Olujno pred »Oluju«
Dok su Hrvati podvojeni oko proslave 10. obljetnic
e oslobodilačke i pobjedničke »Oluje«, dotle iz Srbije, odakle je i krenula agresija na Hrvatsku, orkestrirano kreće akcija za osudom »Oluje« kao zločinačke akcije. Na tragu je to haaške recepture o »zločinačkom pothvatu«. Bit će zanimljivo čuti tko će se i kako o tome očitovati. Ne bi li Hrvati u toj obljetničkoj proslavi trebali biti jedinstveni, a ne podvojeni? Zašto i sami stvaraju neke druge oluje u kojima se neprekidno glođu? Treba li iz toga napokon izvući poučak?VESNA KUSIN
Uoči proslave desete obljetnice »Oluje«, veličanstvene oslobodilačke akcije kojom se obilježava i dan pobjede nad agresorom, mnogi su se duhovi uznemirili. S razlogom! Pobjedu, dakako, treba proslaviti. Ali kako? Tko sve može, a tko ne može biti nazočan.
Tko želi, a tko ni po koju cijenu ne želi sudjelovati u tome slavlju? Treba li se slaviti samo u Kninu ili i na drugim hrvatskim nekoć ratnim destinacijama? Trebamo li svi slaviti i u svojim domovima, uz tv-ekrane ili individualno? Koliko li samo podijeljenosti zbog jedne, i to k
ljučne pobjede u Domovinskome ratu?Pobjede koja je osigurala povrat okupiranih i cjelovitost hrvatskoga teritorija, dijelove kojeg je agresor osvajačkim pohodima htio izdvojiti iz njezina sastava formirajući na njima neke nove kvazi države, paradržavne tvo
revine.Zbog čega tolike podjele? Zbog neprekidnog proskribiranja »Oluje« s haaškoga trona i domaćih podmetaljki sudionicima te slavne pobjede. Na te objede zalijepili su se i drugi dušebrižnici, iz redova onih što digoše balvan revoluciju, pretvarajući taj »zločinački pothvat« u »genocidni«, kako bi Hrvate opet proglasili genocidnim narodom i tako opravdali svoje osvajačke ratničke pohode ili ih barem izjednačili u zločinačkim činima s obrambenim Domovinskim ratom.
Zločina je bilo, ali ne u samoj »Oluji«, nego nakon nje, kao i na nekim drugim mjestima u Hrvatskoj, najčešće kao odmazda za pokolje što ih prethodno počiniše osvajači, što ih dakako ne opravdava.
Ali se oni ne mogu ni usporediti niti izjednačiti s onima što ih počiniše agresori.
No (neki) Hrvati su daleko veći publicitet davali zločinima što su iznjedreni u njihovim redovima, do onim masakrima što izvedoše napadači, i time potpomogli stvaranju slike izjednačene krivice koju su lukavo projicirali neki europski i drugi moćnici, što dugo nisu prikrivali svoju naklonost ne samo paravojnama (zbog kojih je na Balkanu bilo krvi do koljena) nego i paradržavama (od kojih su neke u susjednoj nam republici, zahvaljujući njima, i opstale).
I sada uoči desete obljetnice slavne »Oluje« što je označila konačnu slobodu Hrvatske (jer je i ona uvjetovala mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja, s mučeničkim i herojskim Vukovarom, u kojem su osvajači klali i ranjenike), opet kreće javna hajka na »Oluju«, ni više ni manje nego iz redova onih što prouzročiše rat vođeni velikosrpskom idejom da srpsku granicu pomaknu na zapad na liniji Karlobag - Karlovac - Virovitica (a Bosna i Hercegovina je valjda u toj varijanti trebala šaptom pasti).
Tako Srpska radikalna stranka, koja u sav glas viče da je Oluja »ratni zločin koji je Hrvatska počinila nad Srbima« u »republici srpskoj krajini«, zahtijeva da se njihov parlament očituje o vojno-policijskoj akciji »Oluja« i to hitno, prije proslave obljetnice, te najavljuje prosvjedne skupove u gradovima diljem Srbije upravo na taj z
a Hrvate pobjednički i slavljenički dan.Može li i hoće li Hrvatska zbog toga uložiti službenu prosvjednu notu? I bi li joj to išta pomoglo?
Jesu li haaški istjerivači pravde išta poduzeli, kada je početkom godine u Srbiji osnovana »vlada "republike srpske
krajine" u izbjeglištvu«?Je li to itko od europskih i inih moćnika osudio? Svi su se pravili da je to nevažno, prave se i dalje, i nakon što je njezin predsjednik baš kao član Srpske radikalne stranke, koja sada proziva »zločinačku "Oluju"«, postao zastupnikom u srbijanskoj skupštini i tako dobio i legitimitet za svoju izbjegličku paravladu.
Istodobno svoj glas diže i sam predsjednik Srbije Boris Tadić, tražeći da »lideri drugih zemalja 5. kolovoza, na godišnjicu hrvatske akcije »Oluja«, osude zločine koji su se nad Srbima 1995. godine dogodili u Hrvatskoj« i, stavljajući sebe u prvi plan, nadovezuje »na isti način kao što je on osudio zločine u Srebrenici«.
Zaigrao je Tadić po haaškoj recepturi izjednačavanja krivice, pa zločine u Srebrenici iznivelirao sa »zločinima« »Oluje«. Zašto i ne bi kad vidi da se lako voda vodi na isti mlin?
I još pri tome misli kako su svi zaboravili da je u Srebrenici, na desetu obljetnicu masakra, mučki odšutio i da nije imao ni snage ni volje ni namjere ispričati se za ono što su Srbi tamo učinili. Ali se sada javlja orkestrirano dižući »oluju« protiv hrvatske »Oluje«.
Kao dio te kampanje treba shvatiti i prodaju hrvatskog otoka Jakljana, što ga je baš uoči proslave »Oluje«, najavila Srbija, tvrdeći da je taj elafitski otočić nedaleko od Dubrovnika njezino vlasništvo.
Kakav je to uvod za proslavu »Oluje«? Ne bi li Hrvati u toj obljetničkoj proslavi trebali biti jedinstveni, a ne podvojeni?
Zašto i sami stvaraju neke druge oluje u kojima se neprekidno glođu? Zar ne vide da svi drugi dobrano koriste tu situaciju, pokušavajući na oslobodilačku »Oluju« navući još već odium.
I dok se Hrvate dijele, oni - iako iz različitih pravaca - gotovo sinkronizirano djeluju, ne samo protiv »Oluje« nego i protiv njezina konačnog rezultata. Treba li iz toga napokon izvući poučak?