Anti Đapiću, Glavaševom proizvodu i političkom savezniku, mora se priznati jedna stvar: s vremenom se razvio u uznapredovaloga šegrta nacionalne demagogije i kvazipatriotskih floskula kojima pokušava amnestirati i abolirati hrvatske ratne zločince pod tezom da su zločine činili svi. Gospodin Glavaš proglasio se anđelom i otišao na godišnji odmor, a gospodin Đapić za to vrijeme odvažno preuzima ulogu Glavaševoga advocatusa dei, što se odlično nadopunjava s njegovim magistarskim radom.

Zanimljiv je taj pustolovni duh koji u ljetnome razdoblju obuzima hrvatsku populaciju, u zajednici s europskim dijelom ljudskoga roda: sjesti u automobil na plus četrdeset kako bi se čovjek mogao uključiti u pedesetak kilometara dugu kolonu i dvadesetak-tridesetak sati provesti na autoputu bez zraka i vode - to je medicinsko-istraživački poriv dostojan sira Stanleyja Livingstonea i braće Seljan, a postupno se približava i avanturizmu putnika na Discoveryju. Uglavnom, turisti su spremni na mnogo toga kako bi dosegnuli granice ljudske izdržljivosti, i na tome im treba čestitati. Autor ovih redaka, koji ljetna putovanja voli u tolikoj mjeri da bi satima na televiziji mogao gledati ljude kako se na autoputu sunčaju na automobilskim haubama, sa zadovoljstvom će registrirati činjenicu da je porast broja noćenja u Hrvatskoj upravno proporcionalan porastu ljetnih temperatura. Nastave li se ti optimistički trendovi, država bi pravu turističku eksploziju mogla doživjeti kad prosječna temperatura bude negdje oko plus sedamdeset, dakle: za nekih pet-šest godina. U vječnoj težnji za što tamnijom puti, djevojke će tada ugodno preskakati fazu crvenila.

Priljev turističkih deviza odražava se vrlo povoljno na standard hrvatskoga čovjeka, onoga koji ne živi od rentijerstva: struja mu poskupljuje svega dvanaest posto, što je trivijalnost u odnosu na prosječna primanja od petstotinjak eura. I druge su cijene prihvatljive; odjeća samo stotinjak posto skuplja negoli na Zapadu, stanovi, hrana, usluge, drumarine, o gorivu da ne govorimo, i sindikalist Boris Kunst morao bi dobro razmisliti prije nego što optuži Vladu zbog nesposobnosti da građanima osigura egzistenciju s onim što u Hrvatskoj mogu zaraditi. O. K. Ostavimo cinizam cinicima. Hrvatska se pretvara u raj na zemlji za bogataške besposličare i one koji takvima mogu nešto prodati, i tako valjda i treba da bude.

Za neke je ona, međutim, doista pakao. Na pojedinim kontinentalnim područjima, dvadesetak kilometara sjeverno od obalne euforije, i dalje se provodi tihi teror nad srpskim starcima povratnicima, koji policija i režim tretiraju kao kriminalni fenomen lišen političkih konotacija, iako je evidentno riječ o nacionalistički motiviranome zastrašivanju. Javnost je bombardirana osječkim slučajem, ali brutalne stvari događaju se i danas, i one se brzo prekrivaju koprenom konstruirane građanske stabilnosti kakva režimu konvenira. Prodaje se čak ljetna fama o Hrvatskoj kao najsigurnijoj zemlji Europe, iako je i budali jasno da se taj dojam u postojećim svjetskim okolnostima može promijeniti u trenutku.

Ni riječ se - iz službenih izvora više ne čuje o sadističkome ubojstvu Dušana Vidića u Karinu, i sva je prilika da će istraga završiti kao i kod Milana Levara: počinitelji se manje-više znaju, jer nemoguće je da se u tim rudimentarnim krajevima ne zna tko je sposoban za takva zlodjela, ali ne diraju se zbog "nedostatka dokaza". Da se engleska policija nakon londonskih atentata pridržavala takvog alibiprincipa legaliteta, počinitelje ne bi pronašla nikada. Razvijeni policijski sustavi reagiraju, međutim, krajnje energično i služe se raznim metodama kad se radi o zločinima koji drastično ugrožavaju nacionalnu sigurnost, a ako hrvatska policija ubojstvima Srba ili ideološki nepoćudnih Hrvata pristupa krajnje konvencionalno, to znači da se ona tretiraju kao konvencionalni i - sa stajališta nacionalne sigurnosti - razmjemo bezopasni fenomeni.

Kad je o Osijeku riječ, uvođenje specijalnoga prosekutora u liku Vladimira Fabera može se samo podržati. Ono potvrđuje poznatu činjenicu da lokalne policijske uprave nisu u stanju istražiti ratne zločine ako su s tim zločinima povezana imena lokalnih moćnika, a nadovezuje se i na činjenicu da lokalni sudovi te moćnike nisu u stanju osuditi. Jedini izlaz je centralizacija, tj. prebacivanje predmeta u nadležnost središnje državne vlasti. Gospodin Faber i njegova operativa obavezni su temeljito istražiti ratne biografije Glavaša, Šeksa i drugih osječkih gospodara života i smrti. Među inima - zašto ne ? - i ponašanje Zlatka Kramarića, kojem su se ljudi kao gradonačelniku dolazili žaliti na teror, a on je njihove žalbe hladnokrvno prosljeđivao policiji za koju je znao da je kontrolirana i potpuno neučinkovita.

Što se gospodina Glavaša tiče, za njega je Anto Đapić - njegov politički saveznik i proizvod koji mu može zahvaliti za svoj današnji položaj - pokrenuo opsežnu propagandnu akciju čiji je smisao uvjeravanje nacije da je Glavaš pod istragom samo zato što ga mrzi Sanader. Da nema hadezeovske ljubomore, Glavaš bi bio nedužan. Osijek se namjerno pretvara u "grad-slučaj" jer tamo sad vladaju ljudi koji HDZ-u nisu po volji. Đapiću se mora jedna stvar priznati: s vremenom se razvio u uznapredovaloga šegrta nacionalne demagogije i kvazipatriotskih floskula kojima pokušava amnestirati i abolirati hrvatske ratne zločince pod tezom da su zločine činili svi. Gospodin Glavaš proglasio se anđelom i otišao na godišnji odmor, a gospodin Đapić za to vrijeme odvažno preuzima ulogu Glavaševoga advocatusa dei, što se odlično nadopunjava s njegovim magistarskim radom.