ČINJENICE Livljanić kaže da se ne sjeća likvidacija ni pisma upozorenja Romana Meštrovića. Međutim, on je bio ratni gradonačelnik Zadra do 19. ožujka 1992., a tri mjeseca ranije u tada vrlo utjecajnoj Nedjeljnoj Dalmaciji objavljena su imena likvidiranih Srba i poveći dio Meštrovićeva pisma...

Ive Livljanić, HDZ-ov ratni gradonačelnik Zadra (tada još uvijek predsjednik SO Zadar) kaže da se ne sjeća najbolje 1991. godine kada je pod okriljem noći nestalo ili likvidirano nekoliko građana srpske nacionalnosti. "Ne sjećam se da je Romano Meštrović baš meni poslao pismo", kaže Livljanić o dopisu čelnika SDP-a u kojemu ga ovaj u rujnu 1991. upozorava o "maskiranim pojedincima koji upadaju u stanove građana srpske nacionalnosti te ih odvode u nepoznatom pravcu". Na koncu ratni gradonačelnik Livljanić zaključuje: "Ja, ponavljam, nisam imao nikakve ovlasti da nešto poduzimam po pitanju obrane grada ili kršenja ratnog prava ako je takvih slučajeva bilo. Da sam imao saznanja o slučajevima ubojstava civila, pokušao bih svojim autoritetom utjecati da se to zaustavi, odnosno istraži i procesuira...".

Livljanić se možda više i ne sjeća tih događaja prebacujući svu odgovornost na Petra Šalu i Šimu Prtenjaču koji navodno "znaju sve", ali činjenice ipak ne potvrđuju njegovu izjavu da "nije imao saznanja o slučajevima ubojstava civila". Naime, Ive Livljanić je obnašao dužnost ratnoga gradonačelnika Zadra do 19. ožujka 1992. godine, a puna tri mjeseca prije toga datuma (19. prosinca 1991.), u tada vrlo utjecajnom tjedniku Nedjeljna Dalmacija, objavljena su imena nekoliko likvidiranih Srba (Nenad Aćimov, Gojko Bjelanović, Krsto Kosović), a opisan je i slučaj samovoljne likvidacije trojice srpskih zarobljenika u vojnom zatvoru u zgradi jedne osnovne škole.

Te zarobljenike, pisalo je tada u novinama, ubio je čovjek s imenom i prezimenom koji je uz to bio Livljanićev stranački kolega, odnosno član Općinskog odbora HDZ-a Zadar. U istim je novinama objavljen i poveći dio pisma što ga je Romano Meštrović poslao Ivi Livljaniću. Dakle, novine su pisale o tim tragičnim događajima usred Livljanićeva mandata tako da činjenično ne stoji njegova današnja tvrdnja da "nije imao saznanja". Likvidacije civila postale su medijski javna stvar već 1991. pa je on morao imati saznanja da svojim autoritetom pokuša utjecati na sprječavanje takvih pojava.

Nadalje, što se tiče Meštrovićeva pisma upozorenja, moguće je da ga se Livljanić danas ne sjeća, ali je činjenica da je njegov sadržaj javno objavljen u prosincu 1991. kada je Livljanić bio gradonačelnik pa je nedvojbeno da je on s njim bio upoznat.

Reakcije poput Livljanićevih tipa "ne sjećam se", ili "nisam bio nadležan", a kojima je ovih dana pribjegavao i Vladimir Šeks kada je u pitanju Osijek, u najmanju ruku su začuđujuće, jer sjećanje na te zločine i priznanje da ih je bilo ne implicira da su ti političari krivi što je do tih zločina došlo. Nitko to nikada nije tvrdio niti to može. Još više začuđuje Livljanićevo 'poncijepilatovsko' prebacivanje odgovornosti za stanje u Zadru na Petra Šalu i Šimu Prtenjaču, jer i oni, dakako, s današnje distancije mogu reći da "nisu imali saznanja" ni ovlasti u sprječavanju takvih pojava.

Uostalom, i tada oporbeni Romano Meštrović koji bi danas mogao kapitalizirati činjenicu da je o tome govorio kad su svi šutjeli, također uvjereno tvrdi da nije riječ o likvidacijama koje bi režirala tadašnja zadarska vlast. Čemu onda tolika potreba za "amnezijom" kada su u pitanju događaji za koje nitko nikoga a priori ne optužuje, ali za koje isto tako nitko ne može reći da za njih nije "imao saznanja"?

Možda će Ive Livljanić reći da se ne sjeća ni događaja kada su samozvani gospodari života kamionom HV-a kupili po kućama građane srpske nacionalnosti, njih 22, te ih odveli na prvu crtu bojišnice kako bi, navodno, "zaprijetili" Ratku Mladiću da će te Srbe preko minskoga polja poslati na njegovu stranu. O ovome se događaju također pisalo u novinama za vrijeme Livljanićeva mandata pa je on i te kako imao saznanja o ovoj nemiloj "akciji", kada su zahvaljujući intervenciji tadašnjeg zapovjednika Tuličića ti ljudi ipak spašeni i vraćeni svojim kućama.

Kada je novinar u siječnju 1992. objavio priču o odvođenju 22 srpska civila prema bojišnici, tadašnji šef Vojne obavještajne službe u zadarskom sektoru upozorio ga je da je zbog tog teksta skoro došlo do kršenja primirja od strane jedne naše jedinice. Kada je novinar obavještajcu odgovorio da ne vidi u čemu je sporna osuda takvog čina kad znamo da je on protivan državnoj politici Hrvatske i ulozi HV-a u Domovinskom ratu, uslijedio je zaprepašćujući, ali iskreni odgovor: Morate znati da običan vojnik doživljava ovaj rat kao rat protv Srba". Zašto rat definirate negativnim principom kao rat protiv nekoga, uostalom mi se branimo. Zar ovo nije nametnuti nam rat zbog želje za uspostavom samostalne hrvatske države - uslijedilo je protupitanje novinara. "Možda ti i ja to shvaćamo tako, ali običan vojnik to vidi onako kako sam ti rekao", bio je nepokolebljiv obavještajac.

Danas, 14 godina poslije, pokazalo se ipak da taj čovjek nije bio u pravu. Bilo je na tisuće hrvatskih vojnika koji su jako dobro znali da su u ratu za obranu domovine i za stvaranje svoje države. Braniti danas pojedinačne ubojice, razne kokošare ili, kako ih u Sinju nazivaju "naše idiote" samo zato što su "naši", znači svjesno bacati ljagu na onu veliku većinu istinskih boraca za Domovinu koji su na prvoj crti izlagali svoje živote dok su se pojedinci u istoj odori u gradu bavili noćnim likvidacijama civila za vlastiti račun.