Manevri srbijanskog predsjednika Borisa Tadića nakon Srebrenice i uoči desete obljetnice »Oluje« nemaju isključivo svrhu hvatanja jačeg položaja na srbijanskoj političkoj sceni. Tadić nasilnim izjednačavanjem pokolja u Srebrenici s oslobodilačkom akcijom »Oluja« nastoji zakočiti Hrvatsku i nametnuti stari model »konvoja« za odnose zemalja u regiji prema EU

Ljetno zatišje za hrvatsku diplomaciju trajat će kratko, ako će ga uopće i biti. Lobiranje za dobivanje odluke Europske unije o početku pregovora s Hrvatskom nastavlja se u kolovozu neformalnim susretima premijera Sanadera s premijerima ili predsjednicima tranzicijskih zemalja koji će ljetovati u Hrvatskoj. Realno bi bilo očekivati u rujnu odluku o datumu ako dotad Njemačka, Francuska i Velika Britanija usuglase stavove o proširenju EU-a i ako u Bruxellesu procijene da Hrvatska aktivno provodi Akcijski plan o suradnji s Haagom.

Jesen 2005. je prijelomno razdoblje za definiranje odnosa unutar regije jugoistočne Europe (ili zapadnog Balkana), što je prihvaćena terminologija za područje bivše Jugoslavije bez Slovenije, ali s Albanijom. Srbijanski predsjednik Boris Tadić nakon Srebrenice i uoči desete obljetnice »Oluje«, uz hvatanje jačeg položaja na srbijanskoj političkoj sceni, nasilnim izjednačavanjem pokolja u Srebrenici s oslobodilačkom akcijom »Oluja« nastoji zakočiti Hrvatsku i nametnuti stari model »konvoja« za odnose zemalja u regiji prema EU.

Europska unija je profilirajući vlastitu politiku širenja proteklih godina napustila model »konvoja« koji je podrazumijevao da se sve zemlje u regiji približavaju EU brzinom one države koja je najmanje spremna. Usvojen je model »regate« koji je omogućavao da se najspremnije zemlje odvoje i brže pristupe EU. Takav je pristup otvarao (i još otvara) mogućnost Hrvatskoj da sama izbori ritam približavanja Europskoj uniji.

Ostale zemlje regije apsolutno su nespremne ne samo za europske standarde nego i za bilo kakvu utemeljenu prognozu o početku približavanja Europskoj uniji. Bosna i Hercegovina je međunarodni protektorat koji vjerojatno očekuje revizija Daytonskog sporazuma što ga je, kao kompromisno prijelazno rješenje, omogućila upravo operacija »Oluja«. Makedonija je opterećena odnosima sa svim susjedima i problemom Kosova. Albanija bi, paradoksalno, bila najspremnija od svih kad ne bi bila vezana pitanjem Kosova i albanske manjine u Makedoniji. Srbija i Crna Gora mora pristati na dogovor o Kosovu, ali je još više opterećena totalnim i masovnim sljepilom za realno procjenjivanje vlastite uloge u regiji u proteklih 15 godina.

Tadićevi istupi, kao i prijašnje izjave Koštunice i Draškovića u dvojakoj su funkciji: s jedne strane svaki od njih hvata poziciju čim bliže Šešeljevom čovjeku Nikoliću, kojem naginje velik dio srbijanskih birača. S druge strane Tadić, izazivajući Hrvatsku da oštro reagira, nastoji ugroziti njezino mjesto i politiku regionalnog stabilizatora. Hrvatska ne može postati ono što je zagovarao prvi predsjednik Franjo Tuđman - regionalni vođa. Ali, ona se dosadašnjom politikom uspjela izboriti za položaj regionalnog čimbenika mira koji stišava tenzije u još nestabilnom području.Na Tadićevu provokaciju jednako su odgovorili i predsjednik Mesić i premijer Sanader i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor: smjestili su izjednačavanje Srebrenice i »Oluje« u kontekst srbijanske političke scene i tako izbjegli ono što je srbijanski predsjednik htio - da to pokrene hrvatsko-srpsko prepucavanje i prometne se u međudržavni dijalog. Tadićeve izjave zaslužuju najoštriju osudu, ali ne i bilateralne rasprave. I u ovakvoj situaciji Hrvatska može pokazati da djeluje kao regionalni čimbenik mira.

Svojom politikom prema Srbiji i Crnoj Gori hrvatske vlasti i poslovni krugovi sve više dokazuju praktičnu primjenu politike razumnog razvijanja dobrosusjedskih odnosa. Postupno, jer rane su još svježe, s hrvatske se strane stvaraju temelji za dugoročno smirivanje i poboljšanje odnosa, pri čemu se, ne bez razloga, spominje poslijeratno stvaranje tolerancije između Francuske i Njemačke. Hrvatska u tom regionalnom poslu još nema pravog partnera jer je Srbija u nekom drugom filmu. Dok hrvatski Agrokor preuzima srbijanski Frikom, a Lura Somboled, stječući tako monopol u unosnoj proizvodnji sladoleda u Srbiji, srbijanske vlasti u hrvatskim novinama oglašavaju prodaju hrvatskog otoka Jakljana iako su, jer tu ima još mnogo neraščišćenoga, to prvo trebale rješavati preko nadležnih hrvatskih ministarstava.

Regionalna suradnja je jedan od ključnih uvjeta koji se postavljaju Hrvatskoj uoči početka pristupnih pregovora s EU-om. Odnosi sa susjedima su test-područje gdje se na malom uzorku pokazuje koliko je neka država spremna funkcionirati kad postane članicom unije država koja će sutra obuhvaćati već 27 ili 28 zemalja. Hrvatska se tu ponaša upravo onako kako se to od nje očekuje i kako to njoj samoj koristi. U odnosima sa SCG-om ne guraju se u prvi plan pitanja koja traže duge pregovore ili arbitražu, primjerice određivanje granične crte na Dunavu ili imovine u drugoj državi.

Odabirom pitanja pregovora i ritma približavanja hrvatska vlada i premijer Sanader u odnosima sa SCG-om istodobno kvalificiraju Hrvatsku za pregovore s Europskom unijom. Suprotna strana Draškovićevim pročetničkim istupima, nostalgijom za neprežaljenom granicom Virovitica - Karlovac - Karlobag i Tadićevim izjednačavanjem Srebrenice i »Oluje«, čini upravo suprotno. Osobito je važno da su Mesićev i Sanaderov odgovor Tadiću pokazali da se i vanjska politika može voditi s više smisla za koordinaciju. Tadićevi istupi ostali su tako provokacija bez odjeka, ali s jasnim odgovorom.