Zviždalo se Predsjedniku. Ništa neobično. Zato i jesu političari; da im plješćemo ili zviždimo. Kažu da je sve to u Kninu bilo organizirano - pa, dobro, i to je demokratski - sve što je u okvirima Ustava i zakona nije zabranjeno. Mesića se može voljeti i ne voljeti. Isto kao i pokojnoga Tuđmana; a stvari su otprilike takve da tko je bio infišan u Franju, ne može Stipu ni naštampano, i obrnuto - Mesićevi pobornici mahom osuđuju politiku koju je provodio bivši predsjednik. Zašto je tako? Zato što se radi o dva tipa čovjeka i vladavine: oficirski krutom Tuđmanu i totalno ležernom Mesiću, vječito ozbiljnom Franji koji je patio od maršalskih uniformi i lenti, i Stipi koji ne voli protokol, pa umjesto toga raju zabavlja dosjetkama. Oni su obojica, nekoć najbliži suradnici, vodili Hrvatsku u dva različita razdoblja - Tuđman u ratu, Mesić u miru. Franjo je Hrvatsku zatvorio prema svijetu, posvadio se s najvažnijima (Izrael), a Mesić je pohitao kud je god mogao, pa čak i tamo gdje nije trebao (Libija). Najveći kamen međaš između dva nekadašnja najbliža suradnika bio je i ostao odnos prema Bosni. Nedavno sam čuo mišljenje, koje, iako na prvi tren djeluje banalno, odgovara istini: ništa se spektakularno nije dogodilo jer je prvog hrvatskog predsjednika na tome mjestu zamijenio upravo njegov prvi zamjenik iz razdoblja stvaranja Hrvatske.