Amoralna politika nije bolesna, ona je sama bolest koja Lijepu našu pretvara u Ružnu njihovu. Malo gdje se toliko srčano ismijavaju etički postulati politike a hvali nekarakternost njenih aktera. Rodonačelnik takvih makijavelističkih uputa je Vladimir Jordan, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika (HSU). Negirajući neupućenog Hegela koji je bit karaktera vidio u moralnoj svijesti, prefrigani Jordan opominje da se karakter kuje u materijalističkoj koristi, dok je moralno pitanje samo balast. Po njegovoj političkoj doktrini pošteno je biti nepošten i prema načelima i prema svim drugima ukoliko to znači poštenje prema "umirovljenicima".

Poput Čičikova nezaustavljivo trguje mrtvim ili prodanim dušama, a kao Rojsov duhovni rodijak želi da HSU dođe na vlast pod svaku cijenu dok se još ima što za "jamiti". Svi brižni radovi u toj ćudorednoj kloaci nesmiljenog utilitarizma odvijaju se nominalno u ime interesa svih umirovljenika, ali jedinu stvarnu korist od tog nehumanog humanitarizma izvlače samo ti beskrupulozni "jordanoidi". Od njih masa trajno izigravanih penzionera nije polučila ništa osim nove formulacije prevare. Obećani novac i njihov bolji položaj transferiraju se uvijek u sljedeću proračunsku godinu.

I nakon te tužne autističke maškarade o posebnom umirovljeničkom dobru, Jordan se čudi da HSU gubi ugled!? Siromašni umirovljenici do sada nisu imali novaca koliko su zaslužili, ali su bar bili neprikosnoveni nositelji moralne pravde. Međutim, taj vitez morbidnog nihilizma, učinio je sve da oni i dalje nemaju dovoljno sredstava za život, ali da više nemaju ni elementarne časti. Kakvu to poruku šalju mladima i svima drugima u društvu ljudi čija bi dob trebala pozivati na etičku ustrajnost ne samo u politici nego i u cjelokupnom životu? U svim civilizacijama i kulturama starost se povezuje s mudrošću, iskustvom, spoznajom i dobrotom a u Hrvatskoj se od nje želi napraviti zastavu samodovoljnosti, sebičnosti, nemilosrdnosti i relativizacije. Promovirati jedan takav imoralistički laisez-faire u zemlji neiskrene demokracije i kolabirane privrede, znači voditi njen narod u propast. Nešto u ovoj zemlji mora biti sveto, negdje mora biti razina ispod koje se ne može ići na dolje.

Jer što ako bi jordanizam postao obrazac za djelovanje svih članova društva? Čemu onda generacijska solidarnost, jer jordanovskom logikom gledano i radni ljudi bi imali više da se iz njihovih plaća ne izdvaja za mirovine. Ako svi trebaju biti zadrti egoisti, zbog čega bi se trošilo na djecu, na bolesne, na stare? Neka se svi sami brinu o sebi. Taj koncept pomahnitalog gerontokratizma kojega kao vrhunac političkog promišljanja oholo inaugurirao Vladimir Jordan, ne može dugoročno donositi plodove čak ni svojim liderima. Svi znaju da se proklamirana i realizirana politika razlikuju, ali ideja da se kao politika prodaje brutalno obeščašćivanje minimae moraliae na svakom mjestu i u svakoj prilici, stvara zazor koji rezultira odbojnošću prema ovakvoj stranci i njenim "spasiteljima", koji si već pripisuju i Božje atribute. "Uzdigli smo mrtvaca!": uzneseno propovijeda Vladimir Jordan koji bi "dobro trgovao" i s konkurentom Mefistom. Svojedobno je atenska država nepravedno osudila Sokrata zbog kvarenja mladih, a Jordan za svoj "filozofski" napredak kvarenja starih od hrvatske države pobire lovorike. Zašto ne, jer ukoliko svi postanu pragmatično pokvareni, kome će se više moći predbacivati pokvarenost?

Na djelu je egzorcizam časti iz političkih duhova. Po novoj etičkoj formuli sve što je beščasno je časno, a sve što je časno je beščasno. Stid kao kategorija više ne postoji u hrvatskoj politici. Čemu se stidjeti i čega se stidjeti ako je bestidnost postala norma političke uspješnosti? Bandić se ne mora stidjeti "oslobođenog rada" i rehadezeizacije gradske uprave, Bajić brutalnih svjedočenja koje samo njemu u državi ne dokazuje ništa, Novosel oktroiranog sprdanja s vladavinom prava, Sanader korupcionaških poteza svog ministra sposobnog kao ministar jedino nasamariti demokraciju.