Ne bih se u potpunosti složio s tvrdnjom gospodina Dobroslava Parage da samo u vrhu Državnog odvjetništva caruju odgovorni za prikrivanje teških kaznenih djela i to upravo iz razloga što je takva tvrdnja samo blaga ocjena institucije koja je u potpunosti zakazala i to uglavnom u onome dijelu koji se odnosi na zaštitu interesa općeg dobra i države, a koji su interesi naroda i države zahvaljujući političkoj vrhuški na vlasti sustavno izigravani u korist probranih ratnih i poratnih profitera. Pritom istu težinu imaju svi oblici kaznenih djela, od pretvorbeno-privatizacijskih do ratnih zločina zbog kojih se sada Hrvatska kažnjava za grijehe i propuste ne samo Tuđmanove diktature, već i vladavine njegovih nasljednika, a koja se vladavina promijenila samo u tome što je došlo do detronizacije Pantovčaka te je sva moć pala u ruke premijeru. Sabor, policija i pravosuđe ostali su samo nalogoprimci i izvršitelji političke volje. Teško breme ratnih i poratnih grijeha vladajuće strukture i nadalje padaju na teret hrvatskih građanki i građana. Umjesto detronizacije i privođenja pred lice pravde dileri s Markovog trga činili su sve da je pravna država Hrvatska još uvijek talac EU i Haaga, Brezovice i Lore, kutleraja i muljaža u kojoj je močvari Opatija samo novi Bechtel, ali nikako i kraj prijateljsko-kumskih, rođačko klanskih i stranačko-zavičajnih muljaža. Pri tome predsjednik Mesić nije smio dozvoliti da mu njegov izvanredni vanjskopolitički doprinos posluži kao alibi za njegovu unutarpolitičku učmalost i neefikasnost zbog koje je zaboravio na sve one mnogobrojne stranačke lešinare i lovce u mutnome, te tajkune čije su vizije pretvorene u debele provizije, a koje je provizije i imperije upravo tadašnji predsjednički kandidat Stipe Mesić obećavao vratiti onim kojima su oduzete i kojima pripadaju. Njegove su ovlasti po tome pitanju još uvijek ne samo dostatne već Ustavno utemeljene te bi se predsjednik Mesić u svom drugom mandatu morao prioritetno posvetiti upravo onoj zadaći na kojoj je izabran za Predsjednika države, dok su politički lideri, hrvatsko pravosuđe i Državno odvjetništvo nastavili sa svim ulogama zaštitnika i petih ortaka »grijeha strukture«.

Predsjednik Mesić to može i mora učiniti ukoliko ne želi da nakon prvoga i u svom drugom mandatu i sam postane talac svojih neispunjenih obećanja. Nema sumnje da se u državi u kojoj kadrovira politika i lobi potkovan kapitalom sumnjivog porijekla, ili bolje rečeno kapitalom stečenim pljačkom vlastitog naroda. Državno odvjetništvo nije niti moglo razviti u instituciju pravne države, ili organ višeinstitucionalne kontrole. Na kraju krajeva to do danas nisu postali ni Županijski, ni Vrhovni, a kamo li Ustavni sud, a uzroke tome ne treba tražiti samo u zakonskoj regulativi i mehanizmima njihove kontrole, već u samoj strukturi i kvalitetu kadrova tih institucija. Sjetimo se samo imena onih visokopozicioniranih pravosudnih perjanica koji su za tumačenje zakona i propisa hodočastili Pantovčak, a ne provodili zakone i Ustav, koji su istini za volju manjkavi, ali za one koji su ih se usudili primjenjivati dovoljno učinkoviti. Tvrdnja gospodina Parage da u vrhu Državnog odvjetništva caruju odgovorni za prikrivanje teških kaznenih djela godinama nalazi svoju potvrdu na ljestvicama zemalja s visokom razinom korupcije. Naravno da takva tvrdnja proizlazi iz jasnih pokazatelja dugogodišnje neučinkovitosti, izostanka uspjeha i konkretnih rezultata, te ukazuje na potrebu da se postupi po onoj narodnoj »riba smrdi od glave, ali se čisti od repa«, pa bi se postupajući po toj praktičnoj "čistologiji” Državno odvjetništvo zasigurno očistilo temeljito i detaljno. Nakon lustracija u kojoj bi riječ morala imati isključivo struka. Državno bi se odvjetnistvo ustrojilo i djelovalo upravo onako kako je to u pravnim državama uobičajeno. To nije pitanje profesionalnog, poštenog i stručnog potencijala, a kojim potencijalom nesumnjivo hrvatske institucije raspolažu i sada, ali je taj kadar sputan svim onim strahovima od represija kojima se u pravno neuredenim državama mogu disciplinirati i pod kontrolu vlasti i kapitala staviti svi mehanizmi i institucije.

Tada se naravno ne bi dešavalo da Ivo Sanader, ili njemu slični politički prolaznici, kao u slučaju Brezovica, pozivaju državnog odvjetnika da radi svoj posao, a koji slučaj nije niti jedini, a kamo li posljednji. Daj Bože da se s druge strane otkriju svi oni slučajevi gdje su lokalni i državni moćnici tražili, ili kako zli jezici govore naredili upravo obrnuto, pa su prljavo rublje i kaznene prijave nestajale netragom, ili ubuđavile do zastare. Pri tome ne mislim na sve one javnosti poznate slučajeve na kojima bi i slijepac progledao, ali ga Državno odvjetništvo kao vjerni ortak, ili nemoćni poslušnik naravno nije smjelo vidjeti. Lustracija u Državnom odvjetništvu hitnoje potrebna upravo zbog činjenice da se samo tako može sankcionirati podmitljivo i korumpirano vodstvo i kadar političkih stranaka koji u interesu lobija koji ih financiraju djeluje kroz Sabor i Vladu. Stoga je Hrvatska još uvijek država koja kroz Sabor, Vladu i njima podređene institucije djeluju na principima trgovačkih društava, a ne pravne države. U tom se procesu mora osigurati profesionalnost struke i morala, pri čemu se iz čitavog procesa mora izbaciti srž tog zla, a to je utjecaj političkih smutljivaca koji su posljednjih petnaest godina sudjelovali u pretvorbenoj i privatizacijskoj pljački, te mutili vodu i štitili sami sebe, ali i one druge, od prvog do petog ortaka općenarodne pljačke. Stoga ne treba čuditi da se i danas u Istri igra repriza takvih nedjela u kojima je glavni protagonist Vlada kojom dominira stranka u čiju se kasu slivaju "donacije za unapređenje demokracije". a koje su donacije uplaćivane upravo od onih koji su od silne brige za demokraciju zaboravili na ljude kojima takav oblik demokracije oduzima svaku nadu u budućnost. Nije li u opatijskom slučaju Državno odvjetništvo imalo 500.000 razloga za znatiželju i intervenciju, pogotovo ako se zna da se donacija najblaže rečeno može slobodno nazvati izuzetno plodonosnom.

U spornom se slučaju itekako postavlja pitanje transparentnosti postupaka Vlade pogotovu kada se cijeti postupak taji i odigrava ispod ži ta, te sakriva od javnosti kada Ivo Sanader prodaje neku svoju konobu, a ne mukotr- pnu stečevinu i bisere jedne prestižne turističke destinacije. Sanader i njegovi ministri se baš i nisu proslavili, još manje ostavili utisak vjerodostojnih čuvara narodnog blaga, te je Državno odvjetništvo, upućeno prijašnjim muljevitim potezima HDZ-ove vlade u roku od odmah trebalo stopirati posao iza kojeg stoji velikodušna donacija stranki na vlasti i gle vraga, povlaštenog partnera u poslu punom magla, te zatražiti uvid u čitavu transakciju, a Ivi Sanaderu i njegovoj klapi, svakom pojedinačno, dati priliku da objasni svoj udio u rasprodaji regije koja je zahvaljujući upravo činjenici što nije pala u ruke HDZ-ovoj garnituri pohlepe, izbjegla sudbinu Slavonije, Dalmacije i ostalih devastacija centralističkih mandarina iz Zagreba. Nema sumnje da je gospodin Paraga u svom članku prozvao jednu od institucija suodgovornih za zonu sumraka i nefunkcioniranja pravne države, ali Državno je odvjetništvo samo jedno od talaca loših zakona, a koje zakone služinčad s jedne strane i gazda s druge strane Markovog trga, a svi oni pritisnuti bremenom vlastite prošlosti niti žele, niti smiju mijenjati! Ima li Pedra?, reagira Stjepan Tot, Slatina.