Dok je srca, bit će i Korupcije - glasio bi danas slavni Matošev stih. Prisvajanje "Liburnije" nije bila iznimka, nego pravilo hrvatske privatizacije i treba pošteno zaključiti da strukturalnu odgovornost snose sve hrvatske vlade koje iz mandata u mandat generiraju iste korupcijske afere i ne nalaze model prihvatljiva razvoja. Premda je po dobrom običaju Sanader reterirao, HDZ je po tko zna koji put dokazao da ga politika zanima jedino kao samoobogaćivanje te da je stranka koja je u povijesti najviše osiromašila Hrvate. A toliko se zaklinje u Boga i nacionalizam.

Prošle je godine akademik Vladimir Stipetić dokazao da je SKH u Hrvatskoj od 1950. do 1980. potaknuo izniman gospodarski razvoj, iako je ta stranka bila deklarativno protiv Crkve i hrvatovanja. Dokle god će na fonu bolesne viktimologije pauperizirane hadezeovske žrtve trpjeti svoje gospodarske krvnike, hrvatske se građane neće moći uvjeriti da njihovu stvarnost oblikuje loša politika. Sanaderova vlada, koja ima samo dvoje karijernih birokrata, Marinu Dropulić i Božu Biškupića, sazrela je za smjenu, jer više troši negoli privređuje te zaobilazi strateške nacionalne interese - podizanje standarda svim svojim građanima.

Manji je problem odlazak Vlade koja je mnogo obećala i gotovo ništa ispunila, a veći koga više uopće poželjeti za premijera? To bi morala biti osoba potpuno izvan ovog kompromitirajućeg korupcijskog lanca koji je vezao ruke svim dosadašnjim premijerima. Jer, ne treba biti zaboravan, i Račanova Vlada je ostavila netaknutom institucionalnu infrastrukturu, od Hrvatskog fonda za privatizaciju do sudstva. Smjenu predsjednika HFP-a Damira Ostovića i potpredsjednika Ivana Gotovca morao bi pratiti i poziv na odgovornost članova njegova Nadzornog odbora. Neki nedodirljivi državni menadžeri i dalje vuku poteze u korist svoje korupcionaške zajednice.

Jedan je poduzetnik, inače rođak važnog austrijskog stranačkog vođe, pred uskim krugom ljudi priznao da hrvatska politička elita upravo zbog svoje ogromne podložnosti korumpiranju nije iskreno zainteresirana za ulazak u EU dok ne rasproda državnu imovinu. Godinama je pokušavao započeti posao i u tome nije imao uspjeha dok nije shvatio da se mora "ponašati kao Hrvati, a to znači korumpirati od vrha nadolje", jer nije dovoljno potkupiti najvišeg činovnika nego se mora "obeštetiti" cijeli lanac onih uvijek pohlepnih na tuđi novac i tuđu janjetinu. Takva "mitološka" klima je sastavni dio poslovanja u Hrvatskoj u kojoj dolazi do prosvjeda samo ako sve strane u korupciji nisu potpuno zadovoljene. U protivnom, ne postoji šansa da se sa svojom pravdom dođe u one medije za prostituciju novinarstva koji su nakon državnog monopolizma kao demokratski sustav prihvatili privatni monopolizam.

Brazilski predsjednik Luiz Ignacio Lula da Silva, jedan od lidera Socijalnog foruma u Porto Alegreu i državnik koji je oživio brazilsku ekonomiju uz izuzetnu osjetljivost na socijalna pitanja, ovih se dana ispričao brazilskom narodu zbog afere u kojoj su sudjelovali mnogi članovi parlamenta primajući mito da bi progurali interes svojih mititelja. Hrvatskim građanima, koje na jesen premijer Sanader poziva na politički konsenzus (čitaj da podmetnu grbaču za reforme dogovorene između Vlade i međunarodnih organizacija), nitko se ne ispričava, niti ih što pita. Umjesto sankcija i isprika čeka se da istina prođe iz vidokruga javnosti. Hrvatska nema svog "Lula da Silvu" na puno vrijeme, predsjednik Mesić preuzima tu ulogu tek povremeno i selektivno. Granica nemoralnosti je postala toliko elastična da i političari biraju samo onaj predmet skandaliziranja koji se ne sukobljava s njihovim interesima.

Ali zapostavljanje i zapuštanje vlastitog naroda ima svoju cijenu. Politika koja svoje društvo pravi neobrazovanim i bolesnim, na dužu stazu propada. Nedavno je Toyota odustala od gradnje pogona za RAV4 u Alabami u SAD-u zbog preniske obrazovne razine tamošnjih radnika i svog preskupog izdvajanja za zdravstvo. Odlučila je otići u Ontario, u Kanadu, zbog boljeg obrazovnog sustava koji je ponudio kvalificiranije radnike i zbog činjenice da je osnovno zdravstveno osiguranje u Kanadi pravo a ne povlastica kao u SAD-u. "Naša" Vlada koja na tržište gleda kao na trajnu deprivaciju radničkih i građanskih prava i u njima vidi samo prepreku za investiranje, savršeno se uklapa u američku poslovicu da je "vlada problem, a ne rješenje".