Pobuna lokalne samouprave, potpomognuta baražnom paljbom medija, prisilila je hrvatsku Vladu da povuče suglasnost na ustupanje Liburnia Riviera Hotela fondovima Georga Eltza i Darka Ostoje. Iako je transakcija već obavljena, Vlada namjerava dionice vratiti u državni portfelj, što su građani Opatije proglasili pobjedom nad privatnim kapitalom. Neki novinski komentatori takav epilog vjerojatno najveće privatizacijske afere proglasili su, pak, pobjedom protukapitalističkog raspoloženja kao dominantne ideologije u Hrvatskoj. Je li afera s Liburnijom, odnosno još jedan u nizu privatizacijskih skandala, doista prelila čašu strpljenja hrvatskih građana kojima je dosta rasprodaje državnog vlasništva i može li se očekivati jačanje tog trenda? Odgovor smo potražili kod nekih ekonomista, antiglobalista i sociologa.

"Ne znam tko stoji iza takve teze, ali to je obična glupost", komentirao je ekonomist Dražen Kalogjera. "Nitko se ne bori za povratak društvenog vlasništva, već se radi o tome da među desetak modela privatizacije treba pronaći onaj koji nam odgovara." On podsjeća da su sve tranzicijske zemlje imale problema s privatizacijom, a među njima najbolje su prošle Češka i Slovenija, zemlje koje su posegnule za nekim oblicima vaučerske privatizacije.

"Dovoditi u pitanje privatizaciju samo zato što su ljudi protiv nelegalne, nemoralne i kriminalne privatizacije, potpuno je promašeno. Građani su društveno vlasništvo koje su stvarali trebali najprije dobiti u privatno vlasništvo putem dionica, vaučera ili neki drugi način, a onda ih ponuditi na burzi i transparentno prodati", kazao je Kalogjera, koji se svojedobno, ranih devedesetih, za takav koncept zauzimao u hrvatskoj Vladi. Njegov prijedlog je odbijen, on je napustio Vladu, a Hrvatska ušla u mračno razdoblje kriminalnih privatizacija.

"Tragedija je da država punih 15 godina plaća svoje obveze prodajom imovine. Društvena imovina služila je za plaćanje, a ne za restrukturiranje", dodao je ugledni ekonomist, podsjetivši da je turistički sektor najviše stradao tijekom Domovinskog rata. Najprije nije bilo turizma, zatim su u hotele useljeni prognanici. "I umjesto da država nakon svega sanira turizam, ona sanira banke koje su se same dovele u nezavidnu situaciju", zaključio je Kalogjera.

Mladen Vedriš donekle se slaže s tezom da u hrvatskom društvu jača protukapitalističko, odnosno antiprivatizacijsko raspoloženje. "Hrvati pamte na koji način se privatizacija odvijala, pa sada pušu i na hladno", kaže on, svalivši glavnu krivnju za ovakvo raspoloženje na koalicijsku vlast koja u četiri godine nije riješila negativne slučajeve privatizacije. "Ne smije se zločin isplatiti. Da su kriminalci u privatizaciji platili cijenu, ne bi se ponavljali kriminalni scenariji i onda ne bi svi zazirali od toga", smatra Vedriš.

Pavle Kalinić žestoki je protivnik krupnog kapitala, naročito međunarodnih korporacija koje su uskrsnule novu vrstu kolonijalizma. Često je ponavljao tezu prema kojoj je zastupnik Coca-Cole za jugoistočnu Europu moćniji od nekih predsjednika država u regiji. On stoga smatra da jačanje antikapitalističkog raspoloženja u Hrvatskoj uopće ne treba čuditi. "U Hrvatskoj je prisutan raspad moralnih vrijednosti, kriminal je praktički legaliziran, a revizija privatizacije ide u zastaru", upozorava Kalinić, podsjetivši da se društvena imovina u proteklih 15 godina dijelila po etničkom podrijetlu i ideološkoj podobnosti.

Sociolog Dražen Šimleša intenzivno se bavi pitanjima antiglobalizma i utjecajem krupnog kapitala. Po njegovu mišljenju, ono što se dogodilo u Opatiji s Liburnia Hotelima nema neke prevelike veze s antikapitalizmom, već s očekivanjima ljudi da rješenja stignu s političkog vrha. "Nisam uvjeren da je u cijelom slučaju bila velika reakcija javnosti, već prije svega medija. Da mediji nisu digli buku, Vlada sigurno ne bi promijenila odluku", uvjeren je Šimleša, ističući kako hrvatski građani nemaju problema s kapitalističkim vlasnikom ako on posluje transparentno i u interesu zaposlenika. "Agrokor je najbolji primjer najvećeg kapitalističkog vlasnika, pa su svi u njemu zadovoljni."

Šimleša napominje kako hrvatski radnici i dalje bježe pod okrilje države jer misle da će u njezinu vlasništvu biti sigurniji i dobiti bolja jamstva za zaštitu svojih prava. "No, država je zapravo najviše kriva za takav strah građana jer nije procesuirala ljude koji su omastili brk u privatizaciji", kaže on, zaključivši kako se nakon ove afere može očekivati snažniji pritisak zaposlenika u daljnjoj privatizaciji jer su danas ljudi, u usporedbi s devedesetima, puno spremniji na reakciju, a i puno je veća uloga medija.

Mladen Vedriš kaže da Mesićeva izjava ima smisla, ali nije bila kompletna. "Imate niz objekata koje možete dati u koncesiju, koncesije su dobre ako traju dugo i ako su isplative. I turistički resorti mogu se dati u koncesiju jer ona tada omogućava i neka veća ulaganja, poput izgradnje golf terena koji su užasno skupi", ističe Vedriš, upozorivši kako pitanje koncesije i vlasništva nije pitanje "ili-ili". "Sve ovisi o umijeću ekonomske politike. Postoji niz modela, ne treba zaglaviti samo na jednom."