Ako pojedine gradske vlasti u Hrvatskoj, kako su to najavljivale, krenu u privatizaciju vodovoda ili davanje koncesije velikim inozemnim tvrtkama, voda bi u Hrvatskoj mogla poskupjeti najmanje tri puta. Tako bi primjerice u Zagrebu, gdje se trenutno kubični metar vode plaća nešto više od sedam kuna, cijena mogla skočiti na oko 22 kune, a mjesečni račun od stotinjak kuna na 300 kuna.

O privatizaciji vodovoda odnosno uključivanju multinacionalnih kompanija u vodoopskrbu u Hrvatskoj zasad se govori stidljivo pa je takav rasplet građanima uglavnom tajna. Takva je mogućnost najavljena u Zagrebu, a o njoj je govorila i prošla splitska vlast. No scenarij koji prijeti Hrvatskoj već se odigrao u brojnim tranzicijskim zemljama - Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Estoniji, Češkoj i Armeniji, a na njegovoj realizaciji radi se i u Srbiji i Crnoj Gori.

Vodoopskrbne sustave tamošnjih gradova multinacionalne kompanije preuzele bi uvijek nakon Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Prvo bi gradovi dobili donacije da angažiraju konzultante koji će im otkriti što je loše u njihovim vodoopskrbnim sustavima. Konzultanti bi naravno savjetovali uključivanje iskusnog multinacionalnog igrača iz vodoopskrbe, a Svjetska banka i EBRD odobrili bi gradskim vodovodima zajmove za provođenje planova koje su izradili konzultanti. Tako bi teren za dolazak velikih igrača bio pripremljen, gradske vlasti bi s njima potpisivale ugovore o koncesiji ili privatizaciji i, dok se građani ne bi ni snašli, voda bi poskupjela tri, pet ili čak sedam puta. Tako danas stanovnici Sofije, Budimpešte, Bukurešta ili Segedina vodu plaćaju tri eura po prostornom metru, odnosno trostruko više nego Riječani, Zagrepčani ili Splićani. Oni koji na tome ostvaruju profit uvijek su uglavnom isti - njemačka kompanija RWE ili francuske tvrtke Suez i Veolia, koja se nekada zvala Vivendi i najjači je igrač u opskrbi vodom s godišnjom zaradom od milijardu eura.

Prije tranzicijskih europskih zemalja te su nevolje snašle i zemlje Južne Amerike, a možda je najradikalniji primjer Bolivije. Naime, u toj je zemlji nakon davanja vodovoda u koncesije u pojedinim gradovima voda poskupjela i do sedam puta. Kad to Bolivijci više nisu mogli plaćati, izbile su demonstracije, a prema pisanju nekih medija, bilo je i smrtno stradalih. Nakon toga bolivijske su vlasti morale odustati od dogovora. Ulazak stranaca u vodoopskrbni sustav Kanade, Filipina i Južnoafričke Republike nije završio tako burno, ali su zbog prosvjeda i tamošnje vlasti morale raskinuti ugovore.

U Hrvatskoj još nije potpisan ni jedan ugovor o uključivanju multinacionalnih kompanija u vodoopskrbni sustav, ali je, što je znakovito, potpisan ugovor o zajmu sa Svjetskom bankom i EBRD-om i to uz asistenciju Hrvatske banke za obnovu i razvoj, a za projekt »EKO-Kaštelanski zaljev«. Kredit je vrijedan 36 milijuna kuna, a još prije sedam godina u godišnjem izvješću Svjetske banke stajalo je da je glavni cilj projekta sudjelovanje privatnog sektora. O ugovoru HBOR-a i Svjetske banke ne zna se puno jer odredbe imaju status bankarske tajne. No u ugovoru EBRD-a i HBOR-a stoji da bi za unapređenje posla u splitskom vodovodu, ako je to moguće, trebalo uključiti iskusnog vodoprivrednog operatora i investitora. Svoju je priliku vidjela njemačka tvrtka RWE, kontaktirala je i s bivšim gradskim vlastima, no ako je suditi prema riječima sadašnjeg gradonačelnika Zvonimira Puljića, Nijemci neće povećati svoj profit prodajući Splićanima skuplju vodu.

- Ni bivše Poglavarstvo o tome nije službeno razgovaralo, barem nema pisanog traga o tome. No sadašnje Poglavarstvo nema namjeru o tome raspravljati i vodovod je posljednja tvrtka koju bi gradske vlasti privatizirale ili u nju uključile inozemnog partnera, odlučan je Puljić. Kako će na to gledati partneri iz EBRD-a i Svjetske banke, tek će se vidjeti.

No Zagreb je čini se otišao puno dalje, pa je u posao s vodom, doduše preko pročistača, već uključio RWE. Naime, Grad Zagreb je prije nešto više od četiri godine potpisao ugovor o koncesiji na 28 godina s tvrtkom Zagrebačke otpadne vode, koju čine dvije tvrtke iz Essena - WTE Wassertechn i RWE Aqua, i Vodoprivreda Zagreb. Dio potrebnih financijskih sredstva osigurat će, naravno, EBRD i Njemačka kreditna banka iz Frankfurta. Zanimljivo je da je nevladina organizacija Stability Pact Wach Group izradila studiju u kojoj je taj projekt ocijenjen problematičnim. Kao i ostalim dogovorima vezanim uz vodovode u tranzicijskim zemljama, zamjera mu se zanemarivanje javnosti, nedostatak transparentnosti i pravilnog vrednovanja troškova.

Budući da su američke tvrtke glavni igrači u poslu s naftom, zasad su u područje vode »uskočile« europske, koje su poprilično isprepletene. Tako je njemački RWE za sedam milijardi kuna kupio britansku tvrtku Thames Water, koja je samo nekoliko godina bila preuzela njegovu tvrtku kćer RWE Aqua, koja ponovno predstavlja njihov »vodeni« biznis, pa je tako uključena i u posao sa zagrebačkim pročistačem voda. Uz to, RWE i Veolia izmijenili su određeni postotak dionica kad su se uključili u posao s berlinskim vodovodom.

Iako je 70 posto Zemljine površine prekriveno vodom, 97,4 posto otpada na slanu, a samo 2,6 posto na slatku, odnosno potencijalnu vodu za piće. No, stručnjaci procjenjuju da je to dostatno za potrebe 20 milijardi ljudi. Ipak, budući da zalihe nisu dobro raspoređene, od nedostatka vode pati tridesetak zemalja u svijetu. Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO) predviđa da će za 40 godina biti čak 70 takvih zemalja. Još crnje su prognoze prema kojima će 2025. godine od osam milijardi stanovnika na Zemlji njih pet milijardi živjeti u područjima gdje vlada nestašica pitke vode. Prema podacima UNHCR-a, svake godine se za pet milijuna poveća broj ljudi koji zbog nedostatka vode moraju napustiti svoje boravište.

Cijena vode u Hrvatskoj razlikuje se od grada do grada. Tako u Zagrebu iznosi 7,19 kuna, u Rijeci 6,98, a u Splitu 6,93 po prostornom metru. No, u tu je cijenu uključena i odvodnja u prosjeku od dvije kune. Kubični metar vode u Njemačkoj košta u prosjeku 1,83 eura (13,3 kune), ali to je cijena bez odvodnje, koja se posebno plaća. No u Berlinu, gdje su u vodovod uključeni RWE i Veolia, kubični metar se s odvodnjom plaća 5,4 eura, što je oko 40 kuna, odnosno i do šest puta skuplje nego u najvećim hrvatskim gradovima. U Francuskoj kubični metar košta oko 1,15 eura, što je otprilike kao i hrvatski prosjek, a u Kanadi i SAD-u voda je najjeftinija i košta oko tri kune po kubičnom metru.