Nakon što su gotovo svi stranački predvodnici, koji se drže viđenijima, u ljetnjim "igrama bez granica" sastavili svoje "vlade u sjeni" kako bi pripravni dočekali "vruću jesen", sada, čini se, počinje traženje sličnosti u ponudi tih "vlada u sjeni". Jer, da je to nužno kako bi se vidjelo tko se s kime može udružiti, da se stranačka vodstva odluče "tko će s kim". Dok se pomno ne proštiju programi koje "stranački eksperti" nude kao novu priliku za vlast i ne nađu "dodirne točke", stranački će lideri vjerojatno uokolo još "ispipavati prilike" za nova politička snubljenja, tražiti "i druge alternative".

Poput čelnika HSP-a, Ante Đapića, koji Ivici Račanu poručuje kako mu je stranka otvorena i za suradnju s SDP-om, ali je otvorenom ostavlja i za druge, manje neobične mogućnosti. Temeljni credo hrvatske politike: "Sve za vlast - vlast ni za što!" nitko od političara zapravo ne želi priznati, ali ga se svi drže. Donedavno je dio toga općeg licemjerja bila i nevoljkost uopće priznati da se želi doći na vlast. Ostatke stida političari su čuvali za nijekanje da im je vlast motiv za ulazak u politiku. Kao da su u politiku došli brati jagode, baviti se filatelijom ili lovljenjem leptira. Čak i kada im se želja za vlašću očitovala kao neskrivena žudnja neki bi ustrajno tvrdili da su u politiku došli "da bi nešto pokušali učiniti", držeći da se pod tim podrazumijeva "opće dobro". Drugi su skloniji tvrdnjama da kane "nešto promijeniti", dok oni nacionalno patetičniji vole reći da su se u politici obreli jer "vole Hrvatsku". U patetici takve vrste bili su glasni mnogi. Osobito dok je domoljublje još bilo politička preporuka. U njegovu javnu izvikivanju među najustrajnijim i najrevnijim bio je i Anto Đapić, koji danas, poslije vremena "nacionalnog romantizma", javno priznaje svoj glavni politički motiv, uvjeravajući da mu je politički posao "dovesti HSP na vlast".

Koliko je Đapić nekoć bio neiskren glede razloga bavljenja politikom, zamatajući je u neke velike ideale, toliko je izgleda sada iskren, pretvarajući je u običnu pragmatiku. Nekadašnji se "politički idealist" - Đapić, ne suprostavlja Đapiću političkom pragmatiku, čak i kada kao pragmatičnu polugu za dolazak na vlast kani sklopiti deal s donedavnim "ideološkim neprijateljem" Račanom. Pobornici političkih dogmi - i u HSP-ovom i SDP-ovom vjerničkom mnoštvu - vjerojatno će mogući savez doživjeti kao krivovjerje svoga vodstva. Čak ako i ne dođe do ove čudnovate političke simbioze i stvaranja "nove vjere", vjerojatno će se mnogi, a ne samo "stranački teolozi", pitati tko je tu veći Martin Luther, Đapić ili Račan. Zakucavanjem svojih "Teza" na vrata hrvatske "političke katedrale" Đapić je potvrdio da u politici vladaju interesi a ne iluzije i veliki principi. Postavši "protestantom", Đapić je u Nacrtu SDP-ova gospodarskog programa uočio "čak i niz podudarnosti s pravaškim ekonomskim programom". Dakle, moguća suradnja temeljila bi se na tom novouočenom principu: similis simili gaudet. Ako netko "bude kriv" za "povijesnu pomirbu" i interesni savez HSP-a i SDP-a, bit će to gospodarski program "nestranačkog" Ljube Jurčića. Bude li tako, bit će to po prvi put u povijesti hrvatskog višestranačja - a možda i novijoj povijesti naše politike - da je ekonomija preča od politike, život od ideologije. Utoliko i ne treba baš puno vjerovati da bi se mogao stvoriti takav savez. Udruže li se ipak SDP i HSP, bit će to "sumrak ideologija".

Crveno i crno, kao osnovne boje (političkoga) spektra nestat će, pa će i te stranke, poput svih ostalih, biti ofarbane neutralnim bojama. Kao što je u konačnici postalo isto glasuješ li za SDP ili HDZ, tako bi u slučaju interesnog srastanja HSP-a i SDP-a vjerojatno bi bilo isto glasovati za HSP ili SDP. Đapićevo dopuštanje mogućnosti da zbog vlasti uđe u savez s nekadašnjim "neprijateljem" ogolilo je politiku kao pragmu, svelo je na korist. U politici u kojoj već odavno nema ni etičkih ni političkih principa možebitni savez SDP-a i HSP-a bilo bi zamjenjivanje iluzija realnošću. Tim bi neočekivanim "pajdašenjem" politika bila svedena na ono što ona jest, a što se nije željelo priznati, tj. da je samo interes i volja za vlašću.