IZGUBLJENI U TRANZICIJI Od prodaje 227 turističkih poduzeća u 15 godina država nije zaradila ni četvrtinu njihove vrijednosti koja je iznosila 5,2 milijarde maraka. Imovina je u pravilu darovana uz beznačajnu cijenu ili za 30 posto vrijednosti, ili je pak sve prodano za dugove, da bi zatim mešetari skupo prodavali ono što su jeftino kupili

Već na sam spomen pojma "privatizacija" u Hrvatskoj, pa još k tome i ona u turizmu, svakom pristojnom čovjeku ove zemlje podiže se želudac i navire mučnina, jer gotovo ni jedan pokušaj da se nekadašnjem državnom vlasništvu nađe investitora koji će tom imovinom upravljati, ali je prije toga pošteno i platiti, nije donio posebne rezultate kojima bi se trebalo dičiti. Ili je imovina darovana za beznačajnu cijenu uz obrazloženje da su takva vremena, ili je cijena dosegnula 30 posto stvarne vrijednosti ili je, pak, sve prodano za — dugove (koji su poslije otpisani)! Tek rijetki svijetli primjeri koji se mogu nabrojiti na prste jedne ruke bili su kupoprodajni ugovori gdje je plaćena doista pristojna svota, ali to su najčešće prodavale banke, nipošto država. Zato i ne čudi podatak da je država u dosadašnjem tijeku privatizacije izgubila nekoliko milijardi kuna, a 484 milijuna njemačkih maraka vrijednost je prodane imovine koja se ne nalazi u temeljnom kapitalu tvrtki.

Iako tako ne misle deseci državnih dužnosnika koji su se u samostalnoj Hrvatskoj izredali na čelnim pozicijama Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je bio i ostao ključni igrač u svakoj novoj privatizacijskoj aferi, uvjereni kako su oni baš uvijek tražili i nalazili najboljeg kupca, činjenice govore drukčije. U proteklih 15 godina vlasničkih transformacija turističkog portfelja, 227 turističkih poduzeća, koliko ih je ušlo u pretvorbu s kapitalom od tadašnjih 5,2 milijarde njemačkih maraka, nije državi donijelo ni četvrtinu vrijednosti onoga što je prodala!

Istodobno su, međutim, mešetari na tom istom kapitalu koji su jeftino kupovali pa zatim skupo prodavali, već do sada zgrnuli puno više nego država, a većina današnjih vlasnika turističkog portfelja u Hrvatskoj su upravo slijedom te "tranzicijske" privatizacije ljudi koji s turizmom nikada prije nisu imali nikakve veze: bankari, trgovci, proizvođači kabela i traktora, vlasnici naftnih postrojenja, građevinari, fondovi, inokapitalisti sumnjiva podrijetla imovine... I za njih, baš kao i za dosadašnju fazu privatizacije turističkog portfelja u Hrvatskoj, može se reći kako su privremeni, jer pravi kupci se (čast rijetkim iznimkama!) još nisu pojavili. A neće ih ni biti sve dok se pravila igre, prodaje, natječaja i odabira ne utvrde jednom za svagda kao neupitna kategorija u kojoj se točno zna pod kojim uvjetima se kupuje. Kako to sada ni približno nije slučaj, ozbiljni turistički investitori iz struke čekaju da ovu tranzicijsku privatizaciju u Hrvatskoj, u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća, na svojim leđima iznesu neki neimenovani kapitalisti iz svijeta koji u takvom poslu ne riskiraju ni ime ni stečeni poslovni ugled. Ovi drugi, koji sve to imaju, čini se, doći će tek kasnije.

Kako je ova Vlada najavila ubrzanu privatizaciju koja bi se kada je turistički portfelj u pitanju trebala završiti do kraja ove godine, što je malo vjerojatno, ostaje vidjeti koliko će još država izgubiti na svakoj novoj prodaji. Jer, model po kojemu će se tražiti kupca za preostala 22 poduzeća u kojima država ima većinski paket dionica, još nije poznat! Iako HFP ima vrlo ozbiljno napravljen plan kojim se ide od natječaja, preko traženja najbolje ponude, bankarskih garancija do plana ulaganja, u praksi se sve to istopi. Tako se u nekim slučajevima bira kupac koji je ponudio najveći iznos, već kod sljedeće prodaje traži se njegovo iskustvo u turizmu da bi se zatim inzistiralo na bankovnim garancijama ili planu ulaganja. A najzanimljivije je to što se nikada do samog kraja ne zna koji će od kriterija u odlučivanju biti ključan.

Isto tako, država u nekim slučajevima slijepo inzistira na prodaji paketa dionica cijele hotelske kuće koju (kao u slučaju Hvara, Korčule ili Opatije) čine deseci hotela, kampova i marina, dok u isto vrijeme pristaje na pojedinačnu prodaju hotela u nekim drugim mjestima (Podgora, Živogošće, Orebić). "Sunčani Hvar" je tako dobio po modelu privatno-javnog partnerstva kao suvlasnika državi tvrtku ORCO koja se ponajprije bavi nekretninama u turizmu, ali je dobila apsolutni monopol na cijelu tu turističku destinaciju. Po istome modelu HFP planira privatizirati i HP Korčulu s pet hotela, kampom, tri restorana, kafićima, plažnim objektima i dugom od šest milijuna eura!

Kako je posljednja afera sa slučajem Liburnia Riviera Hotela u Opatiji upozorila još jednom javnost na model privatizacije po kojemu se prodajom većinskog paketa dionica zapravo cijela jedna rivijera prodaje samo jednom kupcu, ostaje vidjeti hoće li se nakon toga ipak pristupiti modelu pojedinačne prodaje hotela. Jer, osim što vlasništvo nad cijelim turističkim kapitalom jednoga grada nije poticajno za razvoj konkurencije u tim objektima monopoliziranim od istoga gazde, umjesno je zapitati se: koji će to "brand" iz svijeta turizma poput "Hiltona", "Four seasons" ili čak skromnijih "Ibis" hotela kupiti u istom gradu 15 hotela koji bi trebali nositi njegovo ime?! Uz kvalitetnu diobenu bilancu i zaštitu zaposlenika, te novu procjenu vrijednosti hotelskih zdanja, na prodaju bi konačno morali ići objekti pojedinačno oslobođeni zajedničkog duga koji bi se namirivao iz te prodaje. Uostalom, vrijedi vidjeti koliko je dobiveno za pojedinačnu prodaju hotela "Marjan" i "Split" u Splitu, "Argentine" u Dubrovniku, "Plave lagune" u Poreču, "Pinije" ili "Punta Skale" u zadarskom okružju...

Ako je takav model prihvaćen u slučajevima Podgore i Živogošća gdje je HFP odlučio prodati po jedan (od dva!!) hotela, ili Orebića gdje se prodaje najveći tamošnji hotel, nije jasno zašto se u pojedinačnu prodaju i traženje razigrane vlasničke strukture u istome mjestu ne može ići i s preostalim hotelskim kućama koje imaju i po desetak hotela? U većini slučajeva dosadašnje privatizacije resorno Ministarstvo turizma imalo je stručni stav koji je u pravilu bio drukčiji od onoga koji je zagovarao HFP. Vrhunac licemjerja u turističkoj privatizaciji ipak je bila činjenica da bivša ministrica turizma Pave Župan-Rusković u vrijeme zahuktale privatizacije u turizmu nije ni bila član Upravnog odbora HFP-a!

Pitanje je zašto u hrvatskom turizmu još nismo dobili toliko čekane i željene "brandove", jaka imena iz svijeta turističkog biznisa, koja se za sada zaustavljaju na davanju imena, ali ne i novca za naše hotele. Tako "Hilton" samo upravlja dubrovačkim "Imperijalom" koji je u vlasništvu "Atlantske plovidbe", "Four Points" i "Sheraton" upravljaju hotelima u Zagrebu u vlasništvu Anđelka Leke u Zagrebu. Od turoperatora koji su investirali u naše hotele, tu je španjolski "Iberostar" i "Thomas Cook" koji vodi cavtatske hotele ili "Sol Melia" koja upravlja dijelom TDR-ova turističkog kapitala u Istri.

Da u pojedinačnoj prodaji hotela država može zaraditi puno više, najbolje je pokazao Željko Kerum, poduzetnik iz Splita kada je nedavno HFP-u na natječaj ponudio 170 milijuna kuna za potpuno devastirani hotel "Marjan" u Splitu! Država je za njega tražila najnižu cijenu od 57 milijuna kuna, a investitor je ponudio tri puta više uz obvezu ulaganja vlastitih sredstava od još 190 milijuna kuna u iduće dvije godine. Hotel "Argentina" prije četiri godine prodan je za 105 milijuna kuna Androniku Lukšiću uz obvezu ulaganja 40 milijuna kuna u dvije godine, hotel "Bretanide" u Bolu plaćen je s gotovo 200 milijuna kuna od strane "Gruber Reisena"...