HDZ je izbore 3. siječnja 2000. izgubio u prvom redu zbog imidža lopovske stranke koji se za njega zakvačio tijekom devedesetih. Mutne privatizacije, bujajuća tajkunizacija i bizarna teorija o 200 ultrabogatih obitelji gotovo su ga uništili. Naravno, velik je udarac bila i smrt predsjednika Tuđmana, ali čak i s njim u punoj političkoj i zdravstvenoj formi HDZ bi teško izbjegao poraz. Jednostavno, tada su sazrele okolnosti da nakon deset godina hadezeovci siđu s vlasti.

Međutim, čini se da nije baš tako. Nakon samo četiri godine vratili su se na vlast i počeli ponavljati stare pogreške. Sanaderova Vlada je u manje od dvije godine uspjela upasti u nekoliko žešćih financijskih afera. Prvo se dogodio Bechtel, kad se američkoj tvrtci željelo bez natječaja dati posao izgradnje dijela autoceste prema Dubrovniku. To je načelo vanjskopolitičkog ministra Miomira Žužula, kojeg je potom dokrajčila afera »Imostroj«. Ali, te dvije afere ni izdaleka nemaju težinu koju ima sada već 1,3 milijarde kuna vrijedan slučaj opatijskih Liburnia riviera hotela. Istina, i kod Bechtela se vrtio golem novac, ali je LRH za HDZ posebno bolan - radi se o privatizaciji. Ili, točnije, o njenim posljedicama.

Čudno je da u vrhu HDZ-a nisu svjesni težine tog problema. Nije HDZ izgubio izbore 3. siječnja zato jer su tajne službe prisluškivale novinare ili jer položaj Srba u Hrvatskoj možda nije bio najsjajniji, ili zato što su bile ugrožene medijske slobode. Kratko i jasno, HDZ je te izbore izgubio ponajviše zato jer je tada u svijesti birača na vrhuncu bila identifikacija te stranke sa svim svinjarijama koje su se događale u pretvorbi i privatizaciji.

Problem donekle sličan ovom s kojim se susreće Sanader imao je i predsjednik SDP-a Ivica Račan. Svjestan da dio birača u njemu još vidi nekadašnjeg visokog partijskog funkcionara, činio je sve da amortizira taj problem. Stoga je krajem 90-ih privolio Budišu na zajednički izlazak na izbore, a čvrsto ga se držao i nakon dolaska na vlast. Baš je Budiša zadao najveći udarac desničarskom mitingašenju, kad je uvečer nakon mitinga na Rivi izjavio da »hrvatska desnica još nije izašla iz Jugoslavije«. Prosvjedi su počeli jenjavati, a uz to je sa svakim novim danom Jugoslavija postajala sve dalja povijest, Račanu je nacionalna legitimacija bila sve manje potrebna. Zato je, nakon što ga je do kraja potrošio, Budišu pustio niz vodu.

Sanader nije takve sreće. Nije uostalom ni lako amortizirati stalno povezivanje HDZ-a s kriminalom u privatizaciji. Za ono za što je Račanu poslužio Budiša, Sanaderu bi kod velikog dijela birača mogla pomoći, da je živa, eventualno Majka Tereza. Ili možda neki katolički svetac koji je svoje bogatstvo razdijelio siromasima pa onda zajedno s njima krenuo promicati siromaštvo kao jedini način ulaska u raj. Osim toga, dok Račanova komunistička prošlost danas već malo koga zanima, prokletstvo privatizacije Sanadera i HDZ pratit će još jako dugo. Novac i lopovština vječne su teme. Usto, dovoljno je da svatko zaviri u vlastiti novčanik, a potom u društvenu kroniku neke tiskovine i vidi kako se nova hrvatska elita, zaklonjena opuštajućim zelenilom, opušta igrajući tenis u nekom klubu zatvorenog tipa.