Ovosezonske slike s Jadrana neodoljivo podsjećaju na one iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je samoupravni totalitarizam na krilima "obrane revolucije" u previranjima i sukobima početkom sedamdesetih godina zavladao gospodarskim i društvenim razvojem. Rezultat te "obrane" očitovao se u neviđenoj ekspanziji sindikalnog pokreta prema moru i stvaranju, sukladno tomu, odmarališnih oaza, koje su dugoročno usporile put prema elitnom turizmu i učinile jadransku obalu utočištem siromašnih turista. Agresija na Hrvatsku i rat, uzeli su jedno desetljeće turizmu, ali su ga isto tako oslobodili samoupavnog sindikalizma, stvarajući bazu za novi i profitabilniji razvojni koncept. U prilog novim mogućnostima išla je i spora privatizacija turističkih kapaciteta koji su bili prekrcani izbjeglicama i zbog ratne pretnje neinteresantni za preuzimanje.

Vrijeme duboke krize turizma bilo je, prema definiciji, najpovoljnije razdoblje za stvaranje novog turističkog koncepta okrenutog visokoprofitabilnom i elitnom turizmu. Međutim, mogućnosti nisu iskorištene, nikakav koncept nije razrađen, i hrvatski je turizam ostao u plovidbi bez cilja i kompasa. Potvrdilo se i u ovom primjeru staro pravilo koje kaže, kako neorganizirani razvoj zakonito završava u kaosu. Naime, deindustrijalzacija je i na priobalju desetkovala proizvodne kapacitete i stvorila nezaposlenost, istodobno stanovništvo je na krilima "poduzetništva" spas potražilo u tercijarizaciji i to prirodno, ponajprije turizmu. Uslijedila je ekspanzija izgradnje turističkih privatnih kapaciteta koja je potpomognuta kreditima, višestruko povećala ponudu, ne vodeći računa o infrastrukturi, te ekološkim i prirodnim ograničenjima. Stvoren je turizam "spavaonica" koji je zbog zakrčenosti prostora ljudima i vozilima istodobno otjerao turističku klijentelu srednje kupovne moći i privukao onu najniže kupovne moći za koju već more i sunce predstavljaju nedostižan ideal. Raspad turističkog proizvoda o kojemu je riječ doveo je i do srozavanja turističkog profita, što je rezultiralo diktatom niskih cijena, a one su opet uzrokovale rast jeftinih kapaciteta.

Krug uzroka i posljedica podijelio je našu turističku klijentelu na onu zapadne i ekssocijalističke provenijencije, kod čega posljednja izrazito ekspandira. Ovdje su zabilježene neke zanimljive pojave koje valja još istražiti. Radi se o strukturi potrošnje ekssocijalističkih turista koji ponavljaju staru sindikalnu matricu potrošnje prema kojoj dvije trećine dobara i usluga ostvaruju u vlastitim proizvodima. Radi se o robi koju ti turisti donose sobom i čija se vrijednost, prema grubim procjenama, penje na oko 150 milijuna kuna u sezoni.

Ako se uzme u obzir da su u Europskoj uniji cijene iznad naših, odnosno da su u tim zemljama jednake našima, onda je teško oteti se dojmu kako se radi o organiziranom nevidljivom izvozu koji značajno obara naš devizni neto turistički učinak i stvara nelojalnu konkurenciju našoj proizvodnji. Ali, ako bismo i zanemarili pojavu o kojoj je riječ, ostaje zaključak kako je nedostatak razvojnog koncepta u turizmu stvorio teške i dugoročno osjetljive presedane. Jer, turistički proizvod koji smo stvorili, svojim sadržajem regenerira vlastite niske pozicije, istodobno stvarajući zapreku novoj kvaliteti. Naime, klijentela srednje kupovne moći neće se vratiti na niže standarde potrošnje, dok ona druga, danas aktualna, nije u stanju financirati veći standard.

Budući da se ovdje uglavnom radi o ekssocijalističkim zemljama čiji životni standard još dugo neće biti bitno poboljšan, kvaliteta turističkog proizvoda zaustavit će se na razini njihove potražnje. U takvim okolnostima treba sasvim objektivno očekivati rast troškova infrastrukture, energenata, vode i ekologije, što će u uspostavljenim prihodnim uvjetima, ozbiljno limitirati sredstva turističkih poduzetnika i ograničiti im razvoj. Zatvoreni krug o kojemu je ovdje riječ predstavlja pouzdani put u resindikalizaciju hrvatskog turizma i puno je ozbiljniji problem danas od privatizacijskih epizoda u hotelijerskom turizmu. Jer, ako dođe do već vidljive erozije turističkih proizvoda, brojne kumulirajuće pojave dobit će snagu ireverzibilnih procesa. U strukturi takve ponude bit će teško pomiriti skupe i jeftine sadržaje, kod čega zakonito ovi drugi istiskuju prve; uravnotežiti opće i pojedinačne troškove, od radne snage do kapitala; i konačno, dovesti u ravnotežu standard stanovništva na priobalju, opterećen s jedne strane stagnacijom prihoda, a s druge ekspanzijom troškova.