Aktualna politička mana ili tema je sezonsko smjenjivanje Vlade kao da se o njezinu mandatu treba odlučivati na temelju dospjelosti godišnjega doba, a ne relevantnih činjenica. Prema jarosti opozicije vruću jesen se može očekivati jedino na hot-lineu. Vlasnici stranaka će radije i dalje ostajati u hladu svojeg oportunizma, pa će Jordan, taj trajno nesrameći predsjednik HSU-a kojem je HDZ još 3. prosinca 2003. obećao da će u roku prvih sto dana promijeniti formulu usklađivanja mirovina, primat na rušenje Vlade prebaciti na Pupovca i manjine, Pupovac na Račana i oporbene većine, a Račan na Europsku komisiju i njezin krivorijek o Hrvatskoj. I tako se politička odgovornost sagledavanja situacije i pronalaženje urgentnih rješenja prebacuje s jedne interesne grupe na drugu. Svi čekaju da umjesto njih samih drugi odrade bunt oporavka demokratskog ponosa, među inima i stotine hrvatskih sindikata kojima standard nije nikad toliko nisko da ne bi mogli prihvatiti još niži.

Na crtu zagrijavanja za jesenske vrućine prvi su stali meritokratski Radimir Čačić, koji se više ne osjeća toliko mladim da bi mogao dočekati Račanovo vizionarstvo, pa za sebe i Hrvatsku ne vidi razliku između nesposobnosti SDP-a i HDZ-a, i autokratski Anto Đapić koji pak svoju priliku vidi u sposobnosti SDP-a i HDZ-a da prepoznaju njegovu prikradajuću koalicijsku neizbježnost. Novina je da se ova alternativa najjačim strankama želi domoći vlasti potpunim ignoriranjem hrvatskog biračkog trupla. Na koncu će izgleda sam premijer Ivo Sanader, prepun neučinkovitih talenata, morati prije svih njih poput Schrödera zatražiti povjerenje svojoj Vladi, jer je i politički polumrtav dinamičniji od Račana kao samouskrisivajućeg premijera.

Jedinu opoziciju vlasti, utjelovljenoj u Vladimiru Šeksu, predstavlja Branimir Glavaš čija je politička imaginacija nepresušna pa bi sada izvodio i referendum o Šeksu kao slavonskoj personi non grata. Račan bi trebao imati barem deset života da se za vlast bori s toliko energije s koliko se Glavaš bori protiv nje. Što može kad je prefin čovjek, koji će povući odlučne poteze "kad će biti potrebno". Ali kad će biti potrebno? Onda kad za to sazri odluka! Krleža se može slikati sa svojim "nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo."

Bez obzira na to što će prosječni Hrvati prije likvidirati svojeg susjeda ili najboljeg prijatelja zato što im je zauzeo parkirno mjesto ili odvezao barku, nego se organizirati u obrani svoje nacionalne imovine, ipak zaslužuju manje hermetičnu političku retoriku i mnogo više od usiljene reciklaže izraubanih lidera. Za vrijeme svih ovih političara koji su manje-više gotovo petnaest godina u igri dogodile su se, razumnim ljudima i patriotima neshvatljive, otimačine tuđe imovine. Prvu je izvršio HDZ u korist države, drugu država koja se sama ovlastila za oduzimača i preprodavača društvenog vlasništva, treću tajkuni, a četvrtu stranci koji su oprali njihov prljavi fiktivni novac.

Političari su se u Hrvatskoj predugo bavili laži da je politika isključivo njihova međusobna borba u kojoj kao voajeri sudjeluju sluđeni birači, umjesto istinom da je ona vokacija osiguranja pravednog razvoja. Da je hrvatskim političarima koji to nisu uistinu stalo do Hrvatske, oni bi se zatvorili u Sabor i danima, bez kamera i grižnje svojih osobnih interesa, iskreno raspravili o stanju nacije, lijekovima za njezino ekonomsko ozdravljenje i konsenzualno donijeli rezoluciju o zaustavljanju potkradanja Hrvatske. Ali njih ne zanima prava politika, nego osobna korist od politike koju mogu izvući u što kraćem roku. Jer Sanaderu i njegovoj fatamorganskoj družbi već Račan sa svojim opsjenarima predizborno puše za vrat. A Hrvatska je gospodarski sve uža, deficit raste, standard pada, građani su nesretni, društvo nestaje.

Kako smanjiti deficit? Tu su recepti jasni, ali pogrešni: rasprodajom narodne (a ne državne kako je predstavlja Vlada) imovine i beskrajnim zaduživanjem u inozemstvu. Nikad poticanjem novog proizvodnog ciklusa, većom produktivnošću, vjerodostojnijom motivacijom zaposlenika. Sve je to već rečeno i sve se oduvijek zna, ali dok nam se ne dogodi Argentina, pamet se neće popeti u glavu. Svaka zajednica opstoji na dobrima. Hrvatska vapi za poštenim ljudima, posebice na menadžerskoj i upravnoj razni, jer zlo unazađivanja gospodarstva diktira tempo općeg propadanja.