Glas Istre: 28. 08. 2005.

PET GODINA NAKON UBOJSTVA MILANA LEVARA NJEGOVA UDOVICA VESNA ŽIVI U SKROMNOM STANU U GOSPIĆU, ZABORAVLJENA I OGORČENA

Hoće me ušutkati s 400 tisuća kuna odštete

U prvo vrijeme svi su mi obećavali brda i doline, a skoro mi ništa nisu pomogli, priča Vesna Levar, svjesna da slučaj njezinog pokojnog supruga pada u zaborav. Ubojica nikad neće biti otkriven, iako, tvrdi, svi u Gospiću znaju tko je to učinio. Policija joj se više uopće ne obraća niti je izvještava o istrazi

Piše: Denis ROMAC

Danas, pet godina poslije, Vesna Levar osjeća se prevarenom od svih koji su joj obećavali rješenje njezinih životnih problema. »U prvo vrijeme svi su mi obećavali brda i doline, a skoro mi ništa nisu pomogli. Čini mi se da me hoće ušutkati s 400 tisuća kuna odštete što nam ih je država isplatila«, kazuje nam udovica ubijenog Milana Levara u svom skromnom stanu u Gospiću, u kojem živi sa sinom Leonom, danas petnaestogodišnjakom. Točnije, u državnom stanu koji je, nakon višegodišnjeg okapanja s državnom birokracijom, konačno dobila na doživotno korištenje, ali bez mogućnosti da ga otkupi. Taj je stan nedavno uspjela obnoviti novcem od odštete, ali učinila je to, sa žaljenjem naglašava, za državu, jer stan nikad neće postati njezin. Ako kojim slučajem ona ili njezin sin steknu bilo kakav stambeni kvadrat bilo gdje u Hrvatskoj, istog trena moraju iseliti.

No, to ipak nije najgore od svega. Vesna Levar zna da slučaj njezinog pokojnog supruga pada u zaborav. Ubojica nikad neće biti otkriven, iako, tvrdi, svi u Gospiću znaju tko je to učinio. Policija joj se više uopće ne obraća niti je izvještava o istrazi. »Gospićki policajci imaju pametnijeg posla nego istraživati ubojstva. Na primjer, mene kažnjavati s 400 kuna zato što nisam promijenila adresu u osobnoj iskaznici«, s rezignacijom primjećuje. Dodaje da se ovih godina promijenilo mnogo gospićkih policijskih načelnika. Svi oni stalno su govorili da su blizu i tek što nisu otkrili ubojicu, no svaki je ubrzo maknut. »Možda baš zato jer su došli blizu«, cinična je Levarova udovica.

Riječi hvale samo za Paragu

Ništa bolje riječi nema za najviše državne dužnosnike i čelnike nevladinih organizacija, koje naziva galamdžijama. Predsjednik Stipe Mesić joj je obećao da će sve biti brzo riješeno, ali od toga ništa. U njegovom Uredu rekli su joj da će riješiti posmrtnu dodjelu čina njezinom suprugu, ali sve je zastalo jer, tobože, prijedlog o promaknuću mora doći od postrojbe. »A kako će ga postrojba promaknuti kad su ga iz nje protjerali jer nije želio ubijati s njima«, zapitala je.

Od Žarka Puhovskog, predsjednika HHO-a, njezin sin dobio je jedino nekoliko tisuća kuna i nagradu »Aleksandra Zec«. Sada svake godine dobiva poziv na godišnju svečanost HHO-a, uz napomenu na pozivnici da će sama morati snositi troškove puta. Iako joj to ponižavajuće, svejedno odlazi u Zagreb, jer joj je to prilika da važne ljude, do kojih više ne može, podsjeti na obećanja što su joj ih davali.

Riječi hvale jedino ima za Dobroslava Paragu, koji ju je uputio na mogućnost tužbe protiv države i preporučio odvjetnika, nakon čega je dobila odštetu. »Da nije bilo njega, ni to ne bismo dobili«.

Život u Gospiću danas joj je podnošljiv, za razliku od prvih godina. »Na početku je bilo strašno. Uvrede, dobacivanja, prijetnje, napadi... Strašno. Onda sam prestala izlaziti pa nisam ništa više primjećivala. Ne bih se više mogla vratiti u taj pakao«. Najgore joj je bilo zbog Leona. On je bio uz oca kada je ubijen, kao desetogodišnjak, nakon čega se povukao u svoj svijet, s teškom traumom. Bojala se za njegovo zdravlje. Odvela bi ga u školu, ali nakon 15 minuta nazvali bi je jer se Leon počeo gušiti i daviti. Prije odlaska u školu morala mu je davati tablete za smirenje.

Sreća u karlovačkoj školi

Danas je ipak puno drukčije. Leon u Gospiću ima malo prijatelja, ali dobrih, a Gospić, unatoč svemu što se dogodilo, naprosto obožava. »Gospić je zakon«, rekao nam je kroz smijeh. Lani, baš kad je trebao krenuti u srednju školu, odšteta što su ih on i majka dobili bili su glavni trač u razredima i zbornici gospićke srednje škole. »Otišla sam kod ravnatelja i rekla da moje dijete sigurno neće ići u takvu školu«, kaže Vesna Levar, nakon čega je Leona upisala u školu u Karlovcu.

Leon uči za meteorologa i uspješno je prošao prvi razred. Već razmišlja o fakultetu. Živi u učeničkom domu, gdje je posebno omiljen. Prvog dana u novom razredu u Karlovcu profesorica mu je rekla da im je čast što je s njima. »Odmah me nazvao, sretan, da mi to kaže«, prisjeća se njegova majka.

Zna da Milana ničim ne može vratiti, najmanje novcem, ali želi da se konačno shvati da on nije bio nikakav izdajica ni četnik koji je skončao kako je zaslužio, kako se govori po Gospiću, nego borac za Hrvatsku i za istinu. »Leonu sam rekla: moraš biti ponosan na svog oca, koji nije bio ni ubojica ni lopov. Milan Levar borio se za svoj grad i svoju Hrvatsku«, naglašava Vesna Levar.

- Dogodilo se to što se dogodilo i moraš dalje, najčešće su riječi Vesne Levar svom sinu Leonu, danas, pet godina kasnije. Želimo samo živjeti svoj život i neka nas svi puste na miru...

»Moralna obnova« bez Levara

Gospić je danas ušminkan kao nikad prije, s obnovljenim trgovima i fasadama. No, konobarica u lokalnoj gostionici žali se da grad izgleda ljepše, ali život u njemu nije ništa lakši. Naprotiv. »Potrebna nam je moralna obnova«, rekla je.

Spada li i gospićka rehabilitacija Milana Levara u tu »moralnu obnovu«? Teško, ako je suditi po razmišljanju Gospićana s kojima smo razgovarali.

Odsad ja moram biti tajo...

Koliko su Leonovi ožiljci duboki vidi se i po nedavnom događaju. Naime, predzadnjeg dana škole, sasvim slučajno, doživio je jednu neugodnost u razredu, koja ga je vratila u prošlost. Sljedećih 10 dana nije izlazio iz svog kreveta, niti je u prvi mah svojoj majci želio reći što se dogodilo, da je ne povrijedi. »Kada je Milan ubijen, Leon mi je rekao da on sad mora biti tajo. Preuzeo je preveliki teret na sebe i želio me zaštititi od svega«, prisjeća se Vesna Levar.