Šef SDP-a Ivica Račan proveo je gotovo radno ljeto. Bavio se osmišljavanjem strategije za povratak SDP-a na vlast. Taj je plan, čim se vratio s odmora, predočio u medijima ne bi li odvukao pozornost političke javnosti od sličnih planova i programa kojima ih obasipaju Radimir Čačić i Anto Đapić, varaždinski župan i osječki gradonačelnik, čije su premijerske ambicije već naširoko poznate.

Nakon mnogo promišljanja o vladi u sjeni, političkom je tržištu ponudio svoje ljude kao spasitelje nacije. Račanove zvijezde u sjeni svakako su Ljubo Jurčić, Neven Mimica i Slavko Linić te niz manje sjajnih i javnosti poznatih zvijezda, zvjezdica i kometa koje kruže oko partijske središnjice na Iblerovu trgu. Naime, za razliku od Čačićevih i Đapićevih »vlada u sjeni«, Račan nije precizno imenovao »ministre« nego je, vrteći nekoliko starih imena i najavu okupljanja »stručnjaka«, pokušao ostaviti dojam da je riječ o dobroj ponudi.

Na sceni je, dakle, već treća »ljetna« vlada u sjeni. Najavio ju je SDP, zajedno sa strategijom za povratak na vlast u sedam točaka, koje javnosti još nisu predočene. Krugovi bliski SDP-u kažu da se ekonomski program za iduće izbore piše u radionici bivšeg ministra, profesora Ljube Jurčića, parlamentarni guru Mato Arlović sastavlja prijedlog izbornih zakona, a Račan se bavi kadrovskim križaljkama. SDP-ova strategija je, zapravo, predizborni program u kojem će se, doznajemo, biračima obećati gospodarski rast od pet posto, smanjenje birokracije i reforma u državnoj upravi.

Dakle, vrh SDP-a priprema se za izlazak na birališta iako se u njemu istodobno čuje da ne vjeruju u prijevremene izbore. Ni SDP-ovci ni drugi opozicijski lideri nisu za prijevremene izbore prije kraja godine, kada istječe saborski mandat koji jamči lijepe mirovine. Izbori im osobito ne odgovaraju ako započnu pregovori s EU-om. Tada bi HDZ bio u znatnoj prednosti. No možda se u takvim okolnostima Ivo Sanader odluči za raspisivanje izbora. Stoga je ljetna poplava »vlada u sjeni« rezultat ne samo političke mrtve sezone, nego i iskapanje rovova na predizbornoj bojišnici.

Očito je da SDP u toj predstavi nudi glumce i scenarije koje smo već upoznali za Račanove koalicijske vlade od 2000. do 2003. Uloge bi, doduše, mogle biti malo promijenjene pa se govori da bi Slavko Linić mogao postati ministar financija (na tom je mjestu bio profesor ekonomije Mato Crkvenac), a gospodarstvene bi interese promicao prijašnji ministar Ljubo Jurčić. Vanjskim poslovima bavio bi se Neven Mimica, dok se za ostala mjesta kandidiraju stranački lideri te ljudi izvan SDP-a čiji identitet Račan ne otkriva. Ta tajanstvenost pokazuje da Račan nema, poput Đapića, svoje ljude koje želi istaknuti za izbornu utrku, nego je ocijenio da će SDP na izborima bolje proći s nestranačkim kandidatima.

Sam scenarij za »preuzimanje vlasti« odavno je viđen i iščitan. »Smanjenje birokracije«, »povećanje produktivnosti«, »reforma državne uprave« i slično, uz obveznu »zaštitu prava radnika«, SDP nudi desetljećima. Uoči siječanjskih izbora 2000. nudile su se posve iste reforme - pravosuđa, vojske, policije, državne uprave - ali potom je sastavljena vlada s 19 ministarstava koja je i pravosuđe i reformu MORH-a i MUP-a držala u statusu quo do kraja mandata. Račanovi ministri pravosuđa i drugih resora nisu uspjeli digitalizirati gruntovnice ili obaviti neki sličan, u praksi tehnički posao, ali su se bavili beskonačnim »uglavljivanjem« stranačkih kadrova na mjesta u državnim upravnim tijelima.

U najveće Račanove gafove, nastale tijekom boravka u Banskim dvorima, svakako možemo ubrojiti sporazum o hrvatsko-slovenskoj granici s Janezom Drnovšekom, čije posljedice vidimo i u recentnim odnosima sa Slovenijom. Nezaboravni potezi bili su zabrana rada trgovina nedjeljom, ukidanje niza povlastica hrvatskim braniteljima, smanjenje rodiljnih naknada te usvajanje restriktivnog zakona o radu.

Reforma tajnih službi provedena je tako neuspješno da je njezin tvorac Ozren Žunec nakon nje samoinicijativno nestao s javne scene. Napokon, Račanovu je vladu pratila prilična koalicijska nestabilnost, jer je bila sastavljena najprije od šest, a kasnije pet nepouzdanih partnera. Da bi opstao, Račan je morao ukloniti IDS i Ivana Jakovčića iz Vlade, a kasnije je otišao i Dražen Budiša. Ta mu je hipoteka - teškoga koalicijskog partnera - danas velik problem. Teško je očekivati da će SDP-ova predizborna strategija i taktika, i uz pomoć zvijezda, omogućiti samostalnu socijaldemokratsku vladu. Za koaliciju mu ostaju, skupe li dovoljno mandata, isti kandidati - HNS, HSS, IDS i HSLS - dok se mogućnosti za koaliranje s HSP-om Račan već odrekao. Za očekivati je da će potencijalni koalicijski partneri, koje je sudjelovanje u Račanovoj vladi stajalo političkog rejtinga, dobro razmisliti o budućim odnosima sa SDP-om.

Dakle, SDP i njegov šef nude stare političke planove, strategije i taktike, iskušane kadrove i mogućnost iste koalicijske vlade kakvu smo vidjeli na djelu od 2000. do 2003. Poimence, nude nam se ministri Linić i Jurčić, koalicija Račan-Tomčić-Čačić te beskrajne »reforme državne uprave«, »smanjenja birokracije« i »povećanja produktivnosti«. Impresivno, podjednako kao i »vlade u sjeni« Čačića ili Đapića, koji pri sastavljanju ipak nisu koristili teleskop.