HOĆE LI PRESUDA UPRAVNOG SUDA U KORIST NOVINARKE BITI PREKRETNICA U PRITISKU NA INSTITUCIJE VLASTI

Presuda Upravnog suda u korist novinarke Jelene Berković, prva takve vrste u Hrvatskoj, koja je tužila premijera Ivu Sanadera jer od Vlade nije dobila zatražene službene informacije, doista bi mogla biti prekretnica u pritisku na institucije javne vlasti da shvate kako moraju odgovarati onima koji ih financiraju. Tim tragom kreće i Transparency International Hrvatska, prijeteći tužbom HRT-u ne dostavi li mu u idućih nekoliko dana podatke o promidžbenim troškovima kandidata na posljednjim lokalnim izborima, a za očekivati je da će osokoljeni ovim trendom brojni pojedinci ili udruge pokrenuti i nove tužbe.

Nitko nema iluzija da će javne vlasti u Hrvatskoj, od lokalne do državne razine, niti ustanove kojih su oni osnivači, preko noći promijeniti ćud i odustati od »tajanstvenog« rada i poslovanja unatoč zakonu koji ih obvezuje da građanima omoguće pristup informacijama. Previše je tu raznoraznih interesa (privatnih, naravno) i novca, a premalo demokratske kulture (uključujući tu i upornost građana da ishode svoja prava ne zadovoljavajući se prastarom doskočicom o »nedodirljivoj vlasti«) da bi očekivali čuda u kratkom roku. Tim više što ni nakon spomenute presude Upravnoga suda ne znamo niti tko je taj koji je, i po čijem nalogu, odbio novinarki dati traženi dokument, niti to hoće li okrivljeni premijer i Vlada bilo što poduzeti da doznamo i te podatke. Da ne govorimo o »mjerenju« počinjene štete.

I u razvijenim demokratskim državama su ljudi »krvavi ispod kože«, no te su države i postale demokratski razvijene upravo zato što su s godinama (stoljećima) usvojena pravila kojih se valja pridržavati i gdje se unaprijed zna da onaj koji hoće »muljati« državnim novcima (namaknutim od poreznih obveznika) ili se zakulisno petljati u poslove od javnog interesa uskraćujući informacije zainteresiranim građanima, može računati na sankcije čim ga se otkrije. S tim je pomiren svaki onaj koji ulazi u javnu (državnu) službu ili je zaposlenik javne ustanove, respektirajući javnost »nabrušenu« da vlasti traži »dlaku u jajetu«.

Zato bi ovu povoljnu klimu nastalu presudom Upravnoga suda i inicijativama na njenom tragu trebalo iskoristiti za permanentni pritisak na dužnosnike vlasti diljem Hrvatske kako bi ih se, malo po malo, »naviklo« na drukčiji način ponašanja od dosadašnjeg. Moraju konačno shvatiti da javne poslove ne obavljaju radi vlastitog probitka, nego u interesu građana koje zastupaju, odnosno u ime kojih obavljaju određeni posao. Pa su, shodno tome, dužni i informacije o tome što se i kako radi u javnim službama i ustanovama dostavljati onima kojih se tiču te koji ih, među ostalim, i financiraju.

Neće to, međutim, ići bez borbe. Niti je moguće, kao što vidimo u hrvatskom slučaju, očekivati da postojanje nekog zakona automatski rješava problem. Treba biti uporan, koristeći sva raspoloživa demokratska i pravna sredstva. Jer, toliko je toga što je obavijeno raznim »političkim tajnama« brižljivo skrivenim od pogleda građana da se vrijeme ne bi smjelo gubiti. Potrebna je svijest o tome da je riječ o našim, a ne samo »njihovim« poslovima i interesima te dovoljno građanske hrabrosti da ne posustanemo u srazu s moćnicima, da se i njihove stolice počnu tresti kad god je to opravdano.